ZAGABRIJEL: (∏ - roman)

Roman Zagabrijel, prvi dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik, kombinacija je povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj autor za pozadinu uzima međunarodnu lingvističku konferenciju u Zagrebu, uoči koje se dogodi umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nevjerojatni junaci romana igrom slučaja će postati asistentica preminulog znanstvenika, njemački slavist, lički policajac pred mirovinom sa zagrebačkom adresom i komunalni čistač Stjepan Mrak, poznat i kao Štefek Kmica. Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba i njegovog imena, otkriti mračna tajna društva u njegovom podzemlju, i približiti se najbolje čuvanoj tajni hrvatske metropole, koja golica maštu istraživača još od navodnog prolaska svetog Franje kroz Zagreb. Perić se svojim dosadašnjim djelima pokazao kao neupitan majstor stila (ili, bolje rečeno, stilova) i književnog eksperimenta, a svojim novim romanom dosiže potpuno novu razinu i jednog i drugog. Kombinirajući lingvistiku, suvremene prevoditeljske prakse, sociolingvističke teorije te priče i legende o povijesti grada Zagreba i njegova imena, stvara roman koji narativnom strukturom odgovara najuzbudljivijim popularnim kriminalističkim romanima, dok se u njegovoj strukturi kriju vješto ubačeni segmenti koji ga prevode i u vrhunsko umjetničko djelo neprijeporne literarne vrijednosti i važnosti. Mapiranje mentalnih procesa preko psiholingvističkih teorija daje djelu izniman metatekstualni potencijal, za aktivnijeg čitatelja, dok će i svi ostali moći uživati u pitkoj i duhovitoj kriminalističkoj priči u temelju djela, a i prepoznati mnoge elemente iz hrvatske svakodnevice. “Boris Perić se u svom romanu oslanja na eruditsko poznavanje raznorodnih činjenica i pojmova koje rabi kao specifičnu građu za fantazmagoričnu, a opet duhovitu i ironičnu priču dok svog čitatelja osvješćuje o jeziku i književnosti. Jezična arheologija s jedne i stvaranje neologizama s druge strane, bezbolno prepletanje književnih postupaka koji počinju poput napeta krimića i pretaču se u rimovane rečenice/stihove, s mnoštvom esejističkih, ali i veselja punih fusnota, bogato su štivo neprekidne tenzije. U takvu raznorodnu tekstu moguće je očekivati sve, ali je teško unaprijed naslutiti kakva iznenađenja Perić priprema. Dok mainstream literatura već nekoliko desetljeća dosadno i ziheraški ispisuje jezično nesvjesne stranice i nastoji se dodvoriti lijenu umu i filmskim režiserima ne bi li kako došla do filma snimljena po nemušto ispripovijedanim pričama, Perić piše u slavu književnosti, umjetnosti riječi i umijeća riječima koje se ne daju pretočiti u druge umjetničke vrste. Mističnost, fantastika i zbilja temelji su na kojima počiva Perićeva verbalna realnost.”