ZEMLJA MJESEČARA: izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja

Objavljena je nova knjiga u Maloj knjižnici - Antun Branko Šimić: "Zemlja mjesečara" Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja koju je priredio i pogovor napisao Slaven Jurić. Antun Branko Šimić, pjesnik, esejist, feljtonist (Drinovci, 18. XI. 1898–Zagreb, 2. V. 1925).U rodnome selu polazi pučku školu, a od 1910. do 1913. franjevačku gimnaziju na Širokome Brijegu. Nakratko boravi u Mostaru, gdje postaje aktivist pokreta katoličke mladeži. Četvrti razred gimnazije upisuje 1914. u Vinkovcima, a godinu dana kasnije šesti razred zagrebačke donjogradske gimnazije. Školovanje napušta nakon što je u osmome razredu 1917. objelodanio prvi broj književnoga časopisa Vijavica, budući da mu kao redovitomu učeniku gimnazije, prema strogim disciplinskim propisima, nije bilo dopušteno izdavati vlastite javne novine. Nakon Vijavice, pokreće 1919. časopis Juriš, koji prestaje izlaziti iste godine, a 1924. pojavljuje se njegov treći časopis Književnik. Jedno je vrijeme, od ožujka do studenoga 1923., bio i ured-nikom Savremenika, dok je svojim književnim prilozima (pjesmama, esejima i kritikama) bio suradnikom tadašnjih vodećih književnih listova: Hrvatske prosvjete, Griča, Plamena, Kritike, Književne republike i dr. Temeljna je njegova odrednica da se umjetnički izraz u potpunosti poistovjećuje s procesom »stvaralačke subjektivne preobrazbe« (V. Žmegač). Preobraženja vidljivih materijalnih stvari zbivaju se u svakoga pjesnika prema diktatu njegove duše, pa bi vanjska pjesnička ekspresija (forma) morala odgovarati stanju njegove unutrašnjosti (duše) i svih mijena kojom je ta unutrašnjost doživjela svijet oko sebe. Unutar avangardističke pobune protiv svekolike tradicije, Šimić napada i važeći jezični ustroj, gramatički i sintaktički, pozivajući se na elementarno jezično iskustvo —krik —kao ono koje najvjerodostojnije iskazuje duševna stanja. Jezik nije više sredstvo impresionističkoga opisa, već je bitan tumač procesa subjektivne preobrazbe. Otu-da i programski zahtjev da se jezik i svi aspekti lirskoga govora (metaforika, stih, ritam) moraju prilagoditi novom poetskome iskustvu. Zbirka Preobraženja sva je sazdana na ostvaraju proklamiranoga načela o apstrahiranju realnih iskustava u pjesničko iskustvo riječi, na što već, s motivom »očuđenja« zemnih stvari, upozorava uvodna pjesma Pjesnici. Tematski je raspon zbirke antitetički usmjeren na propitivanje čovjekova života i smrti (Mučenik, Žene s jednim srcem, Mrtva ljubav, Pobjednici na livadi, Vampir), odnosno zemaljske prolaznosti i zvjezdane vječnosti (Opomena, Moja preobraženja, Mjesečar, Povratak, Pjesma iznad zemlje). Razrješenje suprotnosti i prevladavanje disonantne slike svijeta Šimić vidi u projekciji više, kozmičke harmonije čovjeka i prirode, u čijem je središtu mitski Novi Čovjek. U sljedećoj razvojnoj fazi Šimićeve lirike, koja se odnosi na ciklus Siromasi(sedam pjesama objavljenih u Kritici1922), zamjećuju se mjestimice važne strukturne promjene u izgradnji pjesama i pjesničkoga svijeta. Autocentričnost pjesničkoga subjekta iz Preobraženja uglavnom nestaje, a pjesnik se okreće objektiviziranju teme siromaštva i socijalne bijede. U Šimićevim pjesmama koje su nastale nakon zbirke Preobraženja, u razdoblju od 1921. do 1925., zapaža se određena integracija obiju spomenutih razvojnih faza i navještaj prevladavanja ekspresionističkoga poetskoga govora. U Šimićevim književnokritičkim tekstovima dominira buntovnički, negativan stav prema tradiciji i suvremenicima (D. Domjaniću, V. Nazoru, V. Vidriću, M. Krleži, I. Andriću i dr.). Esejistiku, posvećenu nacionalnim i europskim književnim i likovnim događajima, obilježuje polemičnost i autorova solidna analitičnost i poznavanje predmeta, ali pokatkad površnost i pojmovno-logična nejasnoća. Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti.