EUROPSKA BIOETIKA: ideje i institucije

Knjiga Europska bioetika: ideje i institucije predstavlja dorađeni i ne­znatno prošireni tekst doktorske disertacije koja je, pod naslovom Teorij­ska uporišta, postignuća i perspektive bioetičke institucionalizacije u Europskoj uniji, 12. studenoga 2010. obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stara je istina da »knjige imaju svoju sudbinu«. I ova je knjiga proš­la tu, upravo alkemijsku, transformaciju iz znanstvenog djela dostupnog uskom krugu znalaca do publikacije u potrazi za širim odjekom. Ova preobrazba, dakako, ne sadrži u sebi tek kvantitativni aspekt, već i kva­litativno sazrijevanje koje kataliziraju službene i neslužbene recenzije i kritike. Stoga knjiga, neovisno o tome hoće li ispuniti očekivanja, prestaje biti tek platformom za promociju vlastitih interesa i ideja: ona prerasta u priliku da podsjetimo i zahvalimo protagonistima svih onih procedura i izvješća bez kojih ni disertacije ni knjige ne bi bile to što jesu. Pritom nemam iluzija daje popis zaslužnih ovime zaključen: samo se nadam da je malen korak ipak učinjen time što je Riječ unaprijed postala ujedno i Riječ zahvale. Oni kojima ta zahvala pripada u prvom su redu članovi i članice po­vjerenstva za ocjenu i obranu ranije spomenute doktorske disertacije: prof. dr. sc. Lino Veljak (predsjednik), prof. dr. sc. Ante Čović, akademik prof. dr. sc. Ivan Cifrić, prof. dr. sc. Nada Gosić, te prof. dr. sc. Nada Bodiroga-Vukobrat. Riječ zahvale pripada i doc. dr. sc. Hrvoju Juriću, zamjenskom članu povjerenstva za obranu, čije prijateljstvo i potporu ne može nitko zamijeniti. U mom znanstvenom, ali i životnom sazrijevanju, središnja uloga ipak pripada mentorima, prof. dr. sc. Nadi Gosić (komentorica), koja me ne prestaje osnaživati, odnosno mom mentoru prof. dr. sc. Anti Čovi­ću, čija energija istodobno fascinira, inficira i integrira. Imajući u vidu činjenicu da su neki od navedenih prihvatili biti recenzentima ove knjige, njima upućujem dvostruku zahvalu. Ako je ikada i postojala oštra granica profesionalnog i osobnog, nju više nije lako povući. Svi protagonisti ovog predgovora, kao i brojni ne­spomenuti, nisu bili tek dijelom jedne procedure, nego su prenosili na mene dio svog znanja i strpljenja i gradili me kao osobu. Zahvala, narav­no, mora ići i mojoj obitelji u kojoj sam odrasla, ali i onoj koju danas sama podižem i čuvam. Obje su mi dale i još uvijek daju ljubav: prva toplinu, a druga hrabrost za nove korake i spoznaje tko sam.