HAZU ZA KAKVU SE ZALAŽEM

Prema Zakonu Akademija je najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj. Ta se odredba odražava i u Akademijinu statutu. Međutim, bar od vremena otkada sam ja njezin član (1986.), u Akademiji se nikada nije ozbiljno i sustavno raspravljalo što to zapravo znači za njezinu ulogu u hrvatskome društvu. Osnovna se dvojba može svesti na ovo: je li članstvo u Akademiji samo počast na „kraju puta“, ili je to nova obveza da se i dalje aktivno sudjeluje u rješavanju svih važnih problema u RH. Drugim riječima, je li Akademija samo skup zaslužnih znanstvenika i umjetnika sa počasnom ulogom u društvu, ili ona treba reagirati na sva važnija događanja u RH, posebno ona u znanosti i umjetnosti. U dva sam se navrata bio kandidirao za predsjednika Akademije. Oba sam puta bio sastavio svoj program rada po kojem bi Akademija morala neprestano sudjelovati u rješavanju nagomilanih društvenih problema u tranzicijskoj Hrvatskoj. Pri tome mi je kao uzor poslužila Nacionalna akademija znanosti SAD-a (NAS). NAS godišnje odgovara na nekoliko stotina pitanja koje joj upućuje Vlada SAD-a, ili ih nameću društvena kretanja. Tražeći odgovore na ta pitanja NAS se oslanja na eksperte unutar i izvan nje, a ekspertna rješenja do kojih se u tome procesu dođe, prolaze tijela NAS-a da bi na kraju dobila njezin pečat. Smatrajući da bi uloga Akademije trebala biti slična opisanoj ulozi NAS-a, bio sam predložio program rada, očekujući da će se o njemu bar raspravljati posebno ili na samoj Izbornoj skupštini. To se do sada nije ostvarilo, niti vidim nadu da će ostvariti. Čini se da je velika većina članova u Akademiji zadovoljna stanjem kakvo jest. U predavanju ću ukratko predstaviti te svoje programe. Iz toga će se vidjeti kako zamišljam ulogu Akademije u hrvatskome društvu i kako je to različito od sadašnje njezine uloge. Ukratko: mislim da bi Akademija trebala sudjelovati u društvenim kretanjim u Hrvatskoj mnogo češće i intenzivnije nego što je to radila i nego što to sada radi. Na primjer, u sređivanju sustava znanosti i visokoga obrazovanja, koji nikako da se usklade s takvim sustavima u razvijenome svijetu. (Vlatko Silobrčić)