MOJ SUSJED MUSLIMAN

Je li kršćane, osobito katolike, zahvatila neuroza zbog demografskog rasta broja muslimana u XX. stoljeću? Danas u svijetu ima više muslimana nego katolika (premda je ukupan broj svih sljedbenika kršćanstva iznad broja pripadnika islama). Je li Bog musliman ili kršćanin? Ili Otac, kako će reći velik broj i kršćana i muslimana? U Bosni i Hercegovini i kršćani i muslimani su Slaveni, govore jednim novo-štokavskim narječjem, jezikom (koji Srbi zovu srpski, Hrvati hrvatski, a Bošnjaci bosanski) i služe se (trebali bi) dvama zajedničkim pismima (latinicom i ćirilicom). Kao i na Balkanu uopće, pa tako i u Bosni i Hercegovini, gdje su se susretali kršćani i muslimani, vrijedila je parola „Dobar je ne hvaleći mu zakona!" Poštuj ga, ali i „ne hvali mu zakona" (vjere). Inače, na bosanskohercegovačkom dijelu europskoga tla zbivao se i zbiva se nesuvremeni razvoj religijske svijesti koji dobrim dijelom ide po uzajamnoj kršćansko-islamskoj negaciji. Ide se za oblicima religijske svijesti koji će odudarati od islamske i obratno. Naravno, to pogoduje jačanju vjerskih suprotnosti koje mogu biti jedan od razloga i etničkog sukoba (Nulla discordia maior quam quae a religione fit - Nema veće nesloge od one koja nastaje zbog religije). U navedenim uvjetima jača orijentacija prema etnički i konfesionalno čistim područjima koja će biti nacionalno i religijski (konfesionalno) homogena. Pripadnik „druge" nacije i konfesije postaje „stranac", „neprihvatljiv", kao i njegova kultura i religija. Sve to rada ponajprije nerazumijevanje „Drugog", a potom i osjećaj ugroženosti od njega, njegove kulture i religije. To prati mi osjećaj, snažnija diferencijacija odnosa prema „našima" i „drugima". Sredstva priopćavanja služe da bi se pripadnika nacije i konfesije maksimalno upozorilo na razlike u odnosu na „druge" kojima se, najčešće, daju negativne značajke. Nacionalni i konfesionalni simboli postaju simboli pripadnosti i odanosti zajednici (barjak, križ, krst, polumjesec sa zvijezdom i si.). Njima se iskazuju solidarnost i jedinstvo etnosa (i konfesije) i stapaju individualne razlike. U takvom se okruženju razvijaju dva modela interakcije: a) antagonizam prema „drugoj", protivničkoj, grupi (konfesiji) i b) solidarnost u okviru vlastite (konfesionalne) grupe. To može pospješiti, i pospješivalo je u kriznim situacijama, migracijske procese prema svojoj „matici".