NAUKA O PRAVOPISU JEZIKA HRVACKOGA ILI SRPSKOGA

Ako i nije pravopisni priručnik u pravom smislu riječi. Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom) Marćela Kušara i danas je višestruko zanimljiva. Pravopisna je to rasprava koja je našavši se na prekretnici između dviju pravopisnih koncepcija neosporno poslužila kao dobrodošla pret­hodnica ne samo prvoj hrvatskoj pravopisnoj knjizi, I Hrvatskome pravopisu Ivana Broza iz 1892. godine, nego je i više od toga! na vrlo respektabilan način zacrtala metodologiju pravopisnoga normiranja, ali i pisanja hr­vatskih pravopisnih knjiga. Ili, konkretnije: u Kušarovoj se pravopisnoj studiji izričita prednost daje fonološkom (Kušarovim riječima fonetičkom) pravopisnom tipu; argumenti za kojima Kušar pritom poseže tek uz neznat­ne, uglavnom terminološke preinake iznenađujuće su prihvatljivi i danas, stotinu i dvadeset godina nakon njezina objavljivanja; napokon, pročitat ćemo u njoj nevjerojatno minuciozna razglabanja o tome što je sve pravopis (a što pak nije, što bi „najprije spadalo u nauku gramatičku”; str. VII VIII) i koje bi sve teme trebala obuhvatili pravopisna knjiga. Utoliko, po svoj prilici, i neće biti neodmjereno utvrditi da je Kušar za Broza i posredno za kasnije hrvatske pravo pisce obavio velik i vrijedan posao, onaj koji nužno prethodi kodifikaciji norme, pa daje na svojevrstan način upravo on udario temelje suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj normi. Naposljetku recimo i ovo: kojim se u struci zasnova­nim razlozima potkrepljivalo konačno hrvatsko opre­djeljenje za fonološki pravopisni tip, zacijelo će biti iznimno zanimljivo pročitati i danas kada nerijetko propitujemo hrvatsku pravopisnu tradiciju, i to upravo s obzirom na u 19. stoljeću odabrani (fonološki, točnije: fonološko-morfonološki) pravopisni tip.