OSORSKO-HVARSKA PJESMARICA

Kasnosrednjovjekovna Osorsko-hvarska pjesmarica (1533.) ne osvaja, poput svojih ranosrednjovjekovnih prethodnica, vizualnom ljepotom. Ranosrednjovjekovne kodekse resila su marna i besprijekorna pisma, ljepota duktusa, raskošni inicijali, bogate minijature, spektar raskošnih boja, mjeseci i godine rada skriptorskih ruku koje su nastojale stvoriti apsolutnu ljepotu dostojnu evanđeoske riječi… Nimalo ne začuđuje što su te dragocjene ranosrednjovjekovne „ljepotice“, ti „znakovi ljubavi“, potpuno zasjenile svoje mlađe, mnogo neuglednije kasnosrednjovjekovne nasljednice i priskrbile gotovo svu istraživačku pozornost, istaknuta mjesta u muzejima i neprekinuto povijesno divljenje i nacionalni ponos samo za sebe. Spomenici iz doba kada je težnja za dostizanjem apsolutne ljepote uzmaknula pred potrebom za bržom, djelotvornijom pismenošću, vizualno su daleko manje očaravali te su bili zanimljivi mnogo manjemu broju zaljubljenika, pa je sadržaj mnogih od njih ostao do danas neobjelodanjen. Jedan je od takvih spomenika upravo latinična Osorsko-hvarska pjesmarica iz prve polovice 16. st. - koja svjedoči o preobrazbi knjige iz luksuznoga, nedostižnoga, božanskoga predmeta u „svakodnevnoga pratitelja obrazovana pojedinca“, preobrazbi koja je zahvaljujući Gutenbergovu izumu bila u to doba već okončana. Osorsko-hvarska pjesmarica vizualno je i sadržajno tipičan kasnosrednjovjekovni, odnosno ranorenesansni rukopisni zbornik štiva nabožne tematike, sastavljen primarno za (praktične) redovničke ili župne potrebe, u ovom slučaju franjevačke. U njoj supostoje raznoliki tekstovi na trima jezicima (hrvatskome, latinskome i talijanskome): liturgijski, paraliturgijski i katekizamski, nabožno-poučni, pučki i umjetnički, pjesnički i prozni, anonimni i autorski, srednjovjekovni kršćanskomoralistički i ranorenesansni… Granice su među tim odrednicama katkad vrlo labave i vrlo uvjetne, ali labavost tih granica ne dokida polifonost kodeksa i njegova izričaja. Latinična Osorsko-hvarska pjesmarica danas se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (signatura I a 62). Neposredno je datirana u 1533. godinu, ali se pretpostavlja nešto ranije postanje nekih njezinih dijelova. Na temelju jezika i eksplicitnoga spominjanja Hvara i Hvarana u pjesmarici, njezin prvi istraživač, Franjo Fancev (1933), nazvao ju je hvarskom i lokalizirao u Hvar. Poslije je, zbog toga što se u pjesmarici spominju i Osor i Osorani, lokaliziranje premješteno i u Osor. Uz pretpostavku da je pjesmarica bila u upotrebi i na Hvaru i na Cresu, uobičajio se danas naziv Osorsko-hvarska pjesmarica. Raniji istraživači pristupali su pjesmarici s usmjerenim zanimanjem za one pjesme koje su možda ili sigurno Marulićeve. Iako se u kasnijim istraživanjima taj fokus usmjeravao i prema nekim drugim pjesmama, mnogi su podatci vezani uz ovu pjesmaricu ostali nerasvijetljeni, a pjesmarica nikada dosad nije u cijelosti objavljena.