POSTKOLONIJALNA TEORIJA I SABLAST KAPITALA

Ne postoji ništa svojstveno zapadnoj kulturi što bi oblikovalo razvoj kapitalizma u pravcu izgradnje političkih institucija kakve poznajemo. Te institucije, nadalje, same po sebi nisu obilježje nekog pravog kapitalizma. Dominacija kapitalizma kao načina proizvodnje u nekoj zemlji ne mjeri se stupnjem prosvjećenosti elita te zemlje, demokratskim standardima ili postojanjem određenih institucija i političke kulture. Kapitalizam kao sustav proizvodnje može sasvim efikasno supostojati s religijskom dominacijom, neefikasnim pravosudnim sistemom ili kastinskim sustavom kao što je onaj u Indiji. Ništa ga od navedenog ne čini manje pravim, sve dok su prisutne glavne odrednice ekonomskog sustava, poput socijalizacije rada i privatnog prisvajanja viška vrijednosti. Vlasnici kapitala nisu ništa manje autentični ako u određenoj zemlji kontrolu radničkog otpora obavljaju neke “zastarjele” religijske institucije, a ne tripartitno gospodarsko-socijalno vijeće. Sve te razlike plod su različitih povijesnih putanja i ishoda političkih borbi. Kao što Chibber naglašava, društvene i kulturne razlike između Istoka i Zapada zaista su velike, no ne smijemo ih esencijalizirati. Na temelju ljudske prirode i potreba - pojmova koji su na zlu glasu u suvremenoj političkoj teoriji, pa i dijelu marksističke političke teorije - te na primjerima kojima se koriste i sami teoretičari subalternih studija, Chibber pokazuje da tih razlika nema. Pobune na Istoku vođene su istim motivima i interesima kao i one na Zapadu. To, naravno, ne znači da one nisu bile drukčije kulturno oblikovane. Međutim, isticanje te kulturne “ambalaže” kao presudne, i neprepoznavanje kapaciteta za djelovanje na osnovi racionalnog interesa, ne predstavlja, prema Chibberu, isključivo teorijski propust. Radi se i o prilično opasnoj političkoj pretpostavci. - Marko Kostanić, iz predgovora