SLUNJSKI VODOPADI

Smrt Heimita von Doderera 23. prosinca 1966. odnijela je romanopisca čija važnost nipošto nije ograničena samo na austrijsku književnost. Njegov sedmi roman, zamišljen kao tetralogija, bio mu je možda najambiciozniji projekt. U tome se djelu nastojao potpuno osloboditi biografskog elementa, što zapravo znači da ga je pokušao učiniti manje vidljivim, jer je i nadalje latentno prisutan. Slunjski vodopadi, prvi dio zamišljene tetralogije iz 1963. godine jedno su mu od najuspjelijih djela. Srećom ga se može čitati kao neovisan roman, budući da planirana tetralogija nikada nije napisana. Djelo pokazuje Dodererov stav da je radnja još uvijek (ili ponovno) važna te da roman mora ponovno osvojiti carstvo izvanjske zbilje. Zahvaljujući mješavini komičnih i tragičkih elemenata, Slunjski vodopadi u autorovu djelu zauzimaju posebno mjesto. Knjiga sadrži većinu Dodererovih tipičnih tema, no život glavnog lika, Donalda Claytona, ispunjen je frustracijom i neuspjesima. Tek relativno sporedni likovi poput Chwostika i Münsterera postaju stvarnim ljudskim bićima, prolazeći kroz proces oljuđenja, koji od 1938. nadalje igra središnju ulogu u Dodererovu djelu. Clayton razočara voljenu ženu i upada u najcrnju depresiju. Njegova slika o samome sebi poseban je oblik „druge stvarnosti“, na koju Doderer opetovano ukazuje. Beč i cijela paleta njegovih likova, mađarska ravnica, kao i planine današnje Hrvatske i Bosne, prikazani su vrlo plastično i s mnogo osjećaja.