ZVONČARI I NJIHOVI ODJECI

Danas, u vijeme brzih, snažnih i nerijetko zastrašujućih promjena, mnoge lokalne zajednice strahuju da će njihov kulturni identitet iščeznuti. Neke od njih posežu za prošlošću i starim tradicijama da bi pronašle motive koje potom interpretiraju i naglašavaju. Na području općina Matulji i Viškovo (koje pripada kulturnom prostoru Kastavštine), upravoputem pokladnih praksi, napose zvončara, u nekoliko tjedana tijekom pusta, lokalne zajednice okreću se same sebi i jačaju unutarnje veze. Istovremeno, tako preispituju i reguliraju svoj odnos sa susjedima, novodoseljenim stanovništvom i središtima moći. Pa ipak, što to mlade muškarce danas motivira da na sebe stavljaju ovčju kožu i teška zvona te potom koračaju više kilometara u iscrpljujućim ophodima? Ova knjiga nsatoji dati odgovor na to pitanje, kao i na mnoga druga; zašto su se pokladni običaji zadržali, dok su mnogi drugi običaji odumrli ili se sveli tek na naznake nekadašnjih praksi? Što se događa kada muškarci na sebe stave ovčju kožu i zvona, kako na individualnoj, tako i na grupnoj razini? Zašto je običaj nošenja zvona, koji je sredinom 20. stoljeća imao ujednačeniju funkciju na širem području, zadobio različita značenja? Što je razlog tome da se i dalje stvaraju nove grupe zvončara? Što se mijenja zahvaljujući činjenici da su zvončari uvršteni na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva? Štoviše, ovo je knjiga o temi koja uvelike inspirira lokalno stanovništvo zaleđa Opatije i Rijeke zato što je usko vezana uz pojam identiteta, kontinuiteta, zavičaja, ponosa, moći, muškosti, druženja i ushita.