BIOETIKA I ODGOVORNOST U GENETICI

Interes za problem bioetičke odgovornosti u genetici u pr­vom je redu nastao kao posljedica kontinuiranog sučeljavanja s implikacijama znanstveno-tehnološkog razvoja koji nas iz dana u dan suočava s potpuno novim mogućnostima vlastitog djelovanja i primjene znanja, istovremeno ne donoseći odgo­vore o društvenim, etičkim, kulturnim i brojnim drugima as­pektima spomenutih procesa. Suvremena je znanost, uz pra­teću tehnološku ostvarivost, odavno prešla granice isključivo služenja razumnim ljudskim potrebama i neupitno postala dominirajućom paradigmom modernog svijeta. Pozicija moć­nog društvenog sistema omogućila je da znanosti (posebno prirodne i biotehnološke) danas ne ostvaruju samo pasivnu dominaciju modernim svijetom, već pomno planiranim utje­cajem na ljudske potrebe i zahtjeve stvaraju stalnu potražnju uvijek novih i dosad nepoznatih mogućnosti. U svojoj srži, moderna znanost ima tendenciju rasta i osnaživanja, što se, iz­među ostalog, realizira u zatvorenom krugu naših vlastitih že­lja, mogućnosti i očekivanja. Pomicanje granica tako je posta­lo izazov ne samo znanstvenicima uvriježeno neosjetljivima na posljedice svojih najnovih otkrića, nego i širokim krugo­vima javnosti u uvijek prisutnom očekivanju onog što bismo na taj način mogli ostvariti. Najnovija otkrića u području ge­netike paradigmatičan su primjer u kojem znatiželja sve više ustupa mjesto interesu, i to ne samo onom znanstvenom, nego i pojedinačnom i društvenom, kao odgovor na vječite težnje o unapređenju, poboljšanju ili stvaranju potpuno novog, uvijek boljeg i poželjnjeg života. Pritom se često zaboravlja da je u slučaju genetike riječ o potpuno novom području djelovanja, o samoj osnovi ljudskog, ali i života uopće, tako da interes za unapređenje života istovremeno postaje moćno sredstvo nje­govog (samo)uništenja. (Iz zaključka)