DJEVOJAČKIH SUZA

U sandučiću dva raznobojna pisamca, kao dva vesela cjelova. Samo, ne znam jesu li doista takva. Trebam ih ponijeti i otvoriti. Pisma na mome licu ocrtavaju osjećaje, riječima me miluju. Prvo sam ih obadva otvorila, ali moje se raspoloženje promijenilo. Vidjevši čija su, ostavila sam ih rastvorena ležati jedno do drugoga... Nemirom sam se kažnjavala. U NEMIRU sam pronašla svoju kaznu. Otrgnula sam se stolcu i otrčala do kuhinje. Nešto se dimilo, šištalo, nešto me pogledima pisama otkidalo. Kuhinja je moj spas, mirisima me obavija. U njenim oblacima zaboravljam sve prijekore uma, sav napor dana koji se cijedi niz zidove polumračne sobe. U rukama hladna i topla tijela, obla, glatka i podatna. Ne bježe, ne bune se. Mojim rukama svoj život duguju. U njima su ratnici i ljubavnice, profesori i skitnice. Svoju ulogu imaju i znaju dajući događaju svoj prilog. Hranu miluju, ljube i uljuljkuju. Ja dajem im samo svoj konačni blagoslov nadajući se da će njihova energija ući u mene, ispuniti me i ojačati, predati mi dio svog prijašnjeg života. Dok šire se mirisi, tonući u pore mojih ruku i tijela, znam da ću barem tada zaboraviti svu prošlost i budućnost predajući pozornost kratkoj sadašnjosti. Poslije ručka svladala me malaksalost. Nemoćno sam ležala na trosjedu ne dajući nimalo povoda mozgu da počne stvarati misli. Ali...