DNEVNICI - SVEZAK 2.

Iako je Franz Kafka jedan od najvećih, najčitanijih i najutjecajnijih autora dvadesetog stoljeća, i danas nam je nedokučiv, a njegov život i književna ostavština podložni su raznim interpretacijama. Ovi nam dnevnički zapisi daju uvid u pravog Kafku, čovjeka iza zagonetnog umjetnika, sa svim svojim osjećajima, strahovima, ambicijama i sanjarenjima. Pokrivajući razdoblje od 1909. do 1923, samo godinu dana prije autorove prerane smrti, Dnevnici nam otvaraju vrata Kafkina svijeta, nudeći nam iznimno zanimljive bilješke o kulturnome i društvenom životu u Pragu na početku dvadesetoga stoljeća. Ništa manje zanimljivi nisu Kafkini zapisi o osjećajima prema ocu kojeg je obožavao i s kojim, zbog ambicija koje je nastojao prenijeti na sina, nije uspio uspostaviti skladne odnose, prema svom prijatelju i biografu Maxu Brodu te prema ženi s kojom se nikad nije vjenčao. Na koncu, fascinantni su i zapisi vlastitih snova iza kojih stoji neprestan osjećaj krivnje i Kafkina borba da se dokaže kao pisac u svijetu vođenom mračnim i nepoznatim mehanizmima. Dnevnici nisu samo neophodni za razumijevanje Kafke i njegovih romana i pripovijedaka, već su čitak prikaz jednoga nevjerojatno burnog života koji nagoni na razmišljanje. * * * Strah od ludila. Vidjeti ludilo u svakom osjećaju koji stremi ravno naprijed i zaboravlja na sve drugo. Što je onda ne-ludilo? Ne-ludilo je stajati pred pragom, prosjački sa strane ulaza, propadati i srušiti se. Moraju postojati ludila koja su veća od svojih nositelja. Ono odvratno je možda napinjanje malih luđaka u njihovoj velikoj ludosti. No zar za farizeje Isus nije bio u istom tom stanju? * * * Kad bih se ubio, sasvim izvjesno nitko ne bi bio kriv, čak ni kada bi na primjer očiti povod bilo ponašanje F. Već sam jednom u polusnu zamišljao prizor koji bi nastao kada bih, predviđajući kraj, u njezin stan došao s oproštajnim pismom u džepu, kao prosac bio odbijen, stavio pismo na stol, otišao do balkona, otrgnuo se od svih koji hitaju zadržati me i, spuštajući ruke jednu za drugom, preskočio ogradu. * * * Sa stajališta literature, moja je sudbina posve jednostavna. Smisao za prikazivanje mojega snovitog unutarnjeg života potisnuo je sve drugo pa je na strašan način zakržljalo i ne prestaje dalje kržljati. Ništa me drugo ne može zadovoljiti. No moja snaga za to prikazivanje sasvim je neuračunljiva, možda je zauvijek nestala, možda će mi opet doći, no moje životne okolnosti za nju nisu povoljne. * * * Nema dvojbe da se nalazim u zakočenosti koja me potpuno okružuje, ali s kojom još posve izvjesno nisam srastao, primjećujem da povremeno popušta i mogla bi se ukloniti. Dva su načina, ženiti se ili Berlin, ovo drugo je sigurnije, prvo izravno privlačnije.