EGZAKTNE ZNANOSTI U HRVATA U POSLIJEPROSVJETITELJSKOM DOBU (1789.-1835.)

Studiozna i opširna monografija o razvoju egzaktnih znanosti u Hrvata, o najutjecajnijim i najznačajnijim nositeljima toga razvoja, te o načinima na koje se ostvarivao utjecaj prosvjetiteljstva na pojedine dijelove hrvatskog etničkog prostora, u razdoblju od potpisivanja Karlovačkog mira (1699) pa sve do početka postjozefinskog i predilirskoga doba (1790), nastavak je autorova djela Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja (Zagreb, 1994). Dadićeva analiza i sinteza onodobnih znanstvenih prinosa Hrvata u zemlji i u svijetu, nastoji sagledati razvoj znanosti u kontekstu društvenih, povijesnih i znanstvenih kretanja u Europi, posebice u pojedinim zemljama Habsburške Monarhije. Pri tom autor jasno sagledava razlike i posebnosti u dostignućima pojedinih hrvatskih regija i hrvatskih znanstvenika s obzirom na političku razjedinjenost zemlje. Kao zajednička spona razjedinjenih hrvatskih krajeva pod vlašću Hasburgovaca, Mlečana i Turaka, isticala se pripadnost zapadnoeuropskoj kulturi i nastojanje istaknutih hrvatskih znanstvenika te isusovačkih, franjevačkih, pavlinskih i dominikanskih škola za širenje modernih prirodnofilozofskih i prirodoznanstvenih shvaćanja, posebice onih Descartesa i Newtona. Akademik Žarko Dadić (Split, 1930), matematičar i povjesničar znanosti, najistaknutiji je i najplodniji hrvatski istraživač povijesti matematike, fizike i astronomije. I ovo, najnovije njegovo djelo, zrači golemom znanstvenom erudicijom, pa njegov prikaz hrvatske znanosti i znanstvenika poput Ruđera Boškovića, Benedikta Staya, Luke Zuzorića, Mihaela Lipšića, Josipa Zanchija, Mije Šilobada Bolšića, Mate Zoričića, Stjepana Bašića, Kazimira Bedekovića, Šimuna Stratika, Matije Petra Katanačića i drugih, svakako zaslužuje prijevod na strane jezike.