ERVEHE : knjiga o jednoj majci

Ervehe. Knjiga o jednoj majci osmi je roman Balkanske sage albansko-makedonskog pisca Luana Starove. Riječ je o lirskoj i meditativnoj, ali epski produljenoj potresnoj naraciji o višekratnom progonstvu što se proteže kroz nekoliko naraštaja i svojom difuznom prirodom trajno obilježava živote više generacija jedne obitelji. Roman u naslovu nosi ime glavne heroine, pripovjedačeve majke Ervehe. Mlada albanska obitelj prinuđena je četrdesetih godina prošlog stoljeća napustiti domovinu i preko Ohridskog jezera doći do „obale egzila“ u Makedoniji. Granica koju prelaze, u to vrijeme, nije samo najzatvorenija na Balkanu i u Europi, već je to i granica koja je sudbinu pripovjedačeve obitelji presjekla na dva dijela. U vječnom egzilu prema Europi, ali i prema samima sebi, u dihotomiji iščekivanja povratka i bježanja prema ideji Zapada, Majka je jedini postojani, nepokolebljivi stub koji, kako i sama kaže, postoji kako bi obitelj održao na životu. Nezaobilazan kronotip ovog u presudnoj mjeri autobiografskog pripovijedanja predstavlja Balkan na kojem izvjesnost progonstva ima veoma kroničan karakter i trajanje. Starovin roman nije samo roman o jednoj Majci, ni o majci općenito. To je prije bolna hermeneutika doživljenog bjekstva, surovo neprohodnih granica, ukradenog vremena, zarobljenih nada i potencijala jedne obitelji. „Za nas djecu Majka je do kraja života zadržala taj vedri osmijeh, taj blagi izraz lica što nas je štitio i smirivao u sudarima sa životom. Koliko je trebalo raditi da bi se zaslužio taj osmijeh, Majčina ljubav koja se nikad ne zaboravlja! Svatko je dobivao dio tog osmijeha, a svi smo ga imali u cijelosti. I meni možda ostaju riječi napisane na raznim jezicima kao jedina utjeha i mogućnost da se približim Majci, da ispunim neki dug prema njoj, što ona nikad ne bi tražila od mene, kao svjedočanstvo o jednoj sudbini i o jednoj ustrajnosti. Znam da nam one nikad neće vratiti Majku. Sad bih napisao stotine i tisuće riječi, umjesto nekoliko riječi koje sam joj trebao napisati s čestih i ponekad veoma dugih boravaka daleko od nje, u dugim diplomatskim godinama, kao odgovor na njezina pisma u kojima je njezina duša bila ispisana čudesnim krasopisom, naučenim još u djetinjstvu kod francuskih lazarista u Solunu. A kako sam lako pisao sve moguće preduge diplomatske depeše i izvješća koji danas svi zajedno ne vrijede gotovo ni stranice pisma što ga je Majka napisala. Za to će biti vremena, tješio sam se, ali to sam vrijeme nepovratno izgubio...“ Luan Starova