GLAS MOJE MAJKE

U romanu Glas moje majke Abdelkader Benali se vraca svojim korijenima i knjizevnosti koju je otkrio kao dvadesetogodisnjak. Knjizevnosti koja mu je oblikovala zivot i kojom pokusava odgovoriti na pitanje kako je biti prva ili druga generacija emigranata. 'Bio sam ptica koja pokusava da odleti k raju da tamo polozi jaje', kaze protagonist romana Glas moje majke, uspjesni mladi fotograf. To je prekrasna slika njegovog tvorca, Abdelkadera Benalija, kozmopolitskog pisca ciji su roditelji emigrirali iz Maroka u Nizozemsku. Benali je ta ptica. Fotograf se sjeca roditeljskog doma u Rotterdamu gdje njegova majka lezi bolesna. Godinama ona iz sebe nije pustila ni glasa; jela je, i pila, i molila se u tisini. A kad se njen sin cuje ne samo s ocajnim ocem, vec i s njom, zna da je doslo vrijeme da se vrati kuci. 'Nista ne govori. Ne zove me imenom. Ne razgovara sa mnom onim njenim tihim, odmjerenim glasom koji je potonuo negdje u mojim sjecanjima. Glasom koji me je uvijek mogao natjerati da ucinim ono sto je zeljela.' Kad stigne kuci, polako shvata zasto je majka toliko dugo zivjela u tisini. Imala je dva sina, blizance, (koji su se lijepo dopunjavali 'poput leptirovih krila'), i jedan je poginuo u tragicnoj nesreci u Maroku kad je bio vrlo mlad. Sta se dogadjalo postepeno se otkriva kroz biljeske koje je djecak pisao na nagovor svog ucitelja nizozemskog o putovanju zutim mercedesom, s roditeljima, bratom i teglom kikiriki putera. 'Do Maroka ima tri hiljade kilometara, rekli ste, ali sam to i sam znao. Rotterdam - Antwerpen - Pariz - Bilbao - Madrid - Malaga - Melilla - i tu si. Sad kad ste me vec pitali, zelim da pisem o nasem putu prema nani, dedi i konju koji ima veliku cunu kad mu se piski.' To zlokobno putovanje dovelo je do njegove smrti, unesrecilo njegovog oca, bez glasa ostavilo njegovu majku, i natjeralo njegovog brata blizanca, buduceg fotografa, da napusti roditeljski dom, ispunjen krivicom i ogorcenoscu. Tragicna prica je skok u mrak koji prave emigranti kako bi uspjeli u novom svijetu. Ili kako bi se vratili iz novog u stari svijet. Neki, poput mladog fotografa, koji se svim silama bore za kvalitetniji zivot, uspiju. A opet, fotograf se ne moze u potpunosti posvetiti zeni i sinovima, koji su takodjer blizanci. Drugi, s istovjetnim sposobnostima, beznadno propadaju. Roman Abdelkadera Benalija Glas moje majke izlaze, bez klisea, bez predvidljivosti, bolan unutarnji sukob i tragicnu sudbinu emigrantske djece i njihovih roditelja. 'Ne razumiju google jezik kojim govore njihova djeca. I od svih tih zalbi ova posljednja izaziva najvise zbunjenosti. Vise ne prepoznaju ni ono sto su sami stvorili. Stvorili iz ugruska, kako kaze Kur'an. Allah stvara iz krvi, Nizozemska iz vode, i u tom poretku stvari emigrant spaljuje svoje snove. Djeca tvoje krvi su izrasla u briljantnu kopilad, briljantnu, ali tebi pomalo stranu, korisni samo i jedino drugima, u tom velikom, slobodnom svijetu u kome niko ne cuje kuckanje tvog vaspitnog stapa; izmakli su tvom redu - veze su presjecene, njihove usne sjajne, zubi dobro sredjeni - i u stanju su da zaborave, moj Skakacu.