HRVATSKA ALEKSANDRIDA: kasni odjek jednoga srednjovjekovnog romana

Među malobrojnim proznim djelima srednjovjekovne hrvatske književnosti svjetovna karaktera, književnom se vrijednošću, sadržajem, kasnijim utjecajem i recepcijom izdvaja Aleksandrida, hrvatska preradba djela o doživljajima Aleksandra Velikoga. Poetika i stil toga djela koje izvorno potječe iz helenističke tradicije, obilježeni su tipičnim značajkama srednjovjekovne dvorske literature i viteškoga romana, usmjerenih ponajprije na čitateljski užitak. U Alek­sandridi se spajaju roman, specifičan putopis, avanturistički roman, pisma, kronika, povijest, vizije, disputi, refleksije i sentencije, poučni elementi, fantastika i dr. Među temeljnim romanesknim osobinama zatječu se elemen­ti nevjerojatnoga, raznih pretjerivanja i naivnosti; važno je i prodiranje fikcionalnosti u pripovijedanje. Odana ljubav, nepokolebljive vrline, iznimne osobe (vojskovođe, kraljevi i carevi, čarobnjaci, proroci, filozofi, vitezovi…), pozornost na jezičnim ukrasima, čudesni događaji i nevjerojatni pothvati junaka. Hvali se vladar, ističu zasluge, opisuju vojni po­hodi, bitke, ali i gozbe, turniri… Prema mišljenju književnih stručnjaka, bila je Aleksandrida u svoje doba »najljepše pripovjedačko djelo kod južnih Slavena« (V, Štefanić). Matičino izdanje Aleksandride priređeno je prema tzv. »Derečkajevu rukopisu« s početka 17. stoljeća i predstavlja cjelovitu latiničnu transkripciju toga djela koje su za tisak priredili Eduard Hercigonja i Marija-Ana Dürrigl.