JAPUNDŽE

Ivan Aralica novim romanom Japundže, gotovo dvadeset godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, progovara o pitanju egzila kao o stanju premještenosti iz vlastita prostora, prouzrokovanu prisilom. Piše on u njemu i o načinima življenja i prilagođavanja novim mjestima primarne egzistencije. U pripovjednome tekstu susreću se putnici kojima je cijela imovina kovčeg s kojim su došli u nove prostore, u neka posve različita vremena, u posve različite običaje i navike. Međutim, egzil u romanu nije samo metafora i tema. On je ograničen prostor romaneskne naracije koja se orijentirala na locuse koje pripovjedni subjekt nastanjuje/napušta i privremenim (samo)identifikacijama ucrtava kao vlastiti duhovni prostor. Problematizira Aralica u njemu i pitanje doma, domovine, međuljudskih povezanosti, uklopljenosti u novu sredinu, prikazuje on brojne tranzicijske duhovne i moralne devalvacije. Japundže je ogrtač protiv kiše i snijega, on je kišna kabanica od valjane vune koja tijekom pripovijedanja postaje Stanina ne samo zaštita od vremenskih nepogoda. Motiv kaputa Aralica uvodi u prvome redu kao metaforu kroz koju problematizira mogućnost gubitka identiteta zbog suočavanja s nestajanjem primarne stvarnosti na koju se japundže i referira. Gubeći svijet s kojim bi se identificirala, gledajući u njega spremljenog i čuvanog u različitim ormarima ili u jednom malom kovčegu, Stana ne izražava sumnju u stvarnost vlastita postojanja, odnosno vlastite prošlosti koju, bez obzira na odsuće fotografija, ipak posjeduje. Vrijednost je toga kaputa (osim one koja se otkriva na zadnjim stranicama romana) simbolička, a ne referentna, jer on ne upozorava na stvarnost koje više nema, već pokazuje neposrednu prazninu u kojoj se Stana često nalazila u danima odrastanja i sazrijevanja. Sveznajući pripovjedač problematizira u romanu Japundže uvjetovanost obiteljskih i društvenih koncepcija stvarnosti, ali i osobnih, nacionalnih, ponegdje i rodnih identiteta. Identitet Stanine osobe pri tome je vezan uz načine realiziranja vlastite osobnosti u novoj zajednici u kojoj se stječu osnovne, najčvršće spoznaje o svijetu. U njoj ona imenuje nove stvari, nove događaje i neotkrivene emocije koje je s protokom vremena počinju određivati. Taj drugi prostor razlikuje se od njezina mjesta rođenja, od prostora istosti. Topografija sjećanja gradi tako jednu misaonu nostalgiju koja ne slijedi logiku zapleta, nego pripovjedni subjekt vrludanjem, prekidima, aporijama i rezovima njome nastanjuje različite kronotope. Japundže se može čitati kao roman prostora i kao roman lika. Lik Stane određuju brojni izrazi koji joj daju posve drugu definiciju skrivajući sve ono što ona želi ostaviti nevidljivim. Njezino pokazivanje/imenovanje u novim prostorima i njezina šutnja/skrivanje na tim istim locusima događaju se u isto vrijeme. Tako se stvara kompleksna struktura koncentričnih krugova koja u dvama poglavljima romana djeluje kao metafora oprostoravanja par excellence. Iz unutrašnjosti pripovjedača prelazi se na tijelo žene koje svojoj unutrašnjosti pristupa kroz oklop/kaput - u dvostrukome smislu: on joj je zaštita, ali i samovoljno udaljavanje (izolacija) od svijeta i osoba uz koje živi. Ivan Aralica u romanu je pokazao kako biografske priče, osobne ili tuđe, čine osnovnu narativnu potku gradnje fenomenologije egzila kao dvostruke (teritorijalne i povijesne) premještenosti. Kako bilo, kaput što joj ga je baka darovala na rastanku, to teško i pretoplo japundže, čini ovu dirljivu i potresnu ratnu i poratnu kroniku toplom poput Araličina Sunca... Majstorski ispripovijedana priča!