JEDINSTVO RAZLIČITOSTI : radovi iz hrvatske filologije

Knjiga donosi opise jezika hrvatskih pisaca od renesanse do suvremenoga književnoga stvaralaštva i time pokazuje i dokazuje zajednička ishodišta hrvatskoga književnoga jezika svih triju hrvatskih narječnih stilizacija. Osobita je vrijednost knjige u analizi jezika hrvatskih pisaca koji su manje poznati i s nepravdom zanemareni ili su pak hrvatski pisci izvan hrvatskih državnih granica pa je njihov književni jezik nedovoljno poznat ili čak nepoznat u Domovini. Konkretno, u prvom poglavlju jezična analiza obuhvaća djela dubrovačkih renesansnih autora, u drugom Splićanina Aleksandra Komulovića kao jednoga od prvih hrvatskih autora u doba katoličke obnove koji je, kao rođeni čakavac, nastojao pisati štokavski. Treće je poglavlje rezervirano za svestranoga Šibenčanina Fausta Vrančića, a četvrto za franjevačkoga pisca Mihajla Radnića, koji je bio rodom iz Kaloče u dijelu Bačke koji je danas u Mađarskoj, a pripadao je franjevačkoj redodržavi (provinciji) Bosni Srebrenoj. U petom se poglavlju analizira jedino hrvatsko djelo Bugarina Krste Pejkića, dok se šesto poglavlje odnosi na kasnobaroknoga autora Vicu Petrovića, koji je bio rodom s otoka Lopuda kraj Dubrovnika. U sedmom je poglavlju provedena jezična usporedba između triju izabranih djela isusovačkoga autora Jurja Muliha, rodom kajkavca iz Hrašća u Turopolju, koji je, osim na kajkavštini, pisao i djela temeljena na štokavštini i čakavštini. Osmo je poglavlje posvećeno preporoditelju Janku Draškoviću, koji se je trsio prihvatiti štokavštinu, premda je, kao i mnogi hrvatski preporodni autori, bio rodom kajkavac. Deveto je poglavlje o Ambrozu Markoviću, rodom iz Rijeke dubrovačke, koji je bio zakašnjeli sljedbenik staroga slovopisa u doba kada je gajica već uzimala zamaha. O hrvatskom književnom velikanu Matošu riječ je u desetom poglavlju. Matošev se jezik razmatra s aspekta hrvatskoga jezika u doba moderne, ali također u kontekstu hrvatskih bunjevačkih i šokačkih govora. Slijedi analiza jezika književnice Zdenke Marković, ali ne cjelovitoga njezina opusa nego samo njezinih tekstova objavljenih u časopisu Domaće ognjište. Osim u poglavlju o Matošu, šokačke su teme djelomice predmetom analize i u dvanaestom poglavlju koje se odnosi na Antu Jakšića, plodnoga književnika rodom iz šokačkoga Berega, koji je danas u vojvođanskom dijelu Bačke. Hrvate u zapadnoj Mađarskoj u ovoj knjizi predstavlja Mate Šinković, a suvremene čakavske autore u Hrvatskoj Milena Rakvin Mišlov, nedovoljno poznata hrvatska pjesnikinja koja je usporedno pisala na svom rodnom idiomu mjesta Kali na Ugljanu i na normiranom hrvatskom književnom jeziku. Kao primjer jezika hrvatskih pučkih proza izabrane su pučke proze podravskih Hrvata u Mađarskoj, štokavske i kajkavske, koje se razmatraju u posljednjem poglavlju. Raspon razmatranih tema daje odgovor na pitanje zašto je knjiga naslovljena Jedinstvo različitosti. Analiza jezika književnih djela nedvojbeno pokazuje da, unatoč brojnim različitostima, postoji niz jezičnih značajka koje ih čvrsto vežu u ono što zovemo hrvatski jezik kao nadređeni pojam koji s jedne strane obuhvaća jezik svih hrvatskih pisanih djela tijekom gotovo tisuću godina, a s druge strane suvremeni normirani hrvatski književni jezik, te mjesne govore.