KOSTINO PISMO: (svrha od slobode)

Kostino pismo s jedne je strane memoarska, autobiografska proza, a s druge zanimljiva (ma koliko bila osobna) slika hrvatskog kazališnog života u razdoblju od tridesetak godina. Ona počinje autorovim studijem na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 60-ih godina prošlog stoljeća, a završava, uglavnom, smrću dvojice njegovih prijatelja i poznatih hrvatskih glumaca: Mladena Budišćaka i Darka Čurda. Dakle, knjiga je i sjećanje, ljudsko i umjetničko na život i rad autora s drugom dvojicom umjetnika koji su u njegovim redateljskim ostvarenjima odigrali vjerojatno svoje najznačajnije uloge. Godine u kojima Međimorec počinje svoje sjećanje na kazalište predstavljale su i vrijeme kad je ta vrsta umjetnosti zasigurno značila daleko više nego prije i poslije toga, kad su nicali festivali, raspravljalo se o mogućnostima, rađene su neke bitne i „hrabre“ predstave, o kazalištu se raspravljalo na partijskim sastancima, otvorenim i zatvorenim... Poseban prostor u knjizi posvećen je odnosu s učiteljem, mentorom i starijim kolegom, dekanom ADU, redateljem Kostom Spaićem. Iako autobiografskog karaktera, rukopis Igra privida i smrti ili Kostino pismo uvelike je biografska proza grupe hrvatskih kazališnih umjetnika koji su se na pozornici pojavili krajem vrlo poletnih 60-ih godina i čije je djelovanje umnogome odredila politika. Najčešće na način: ako se oni nisu bavili njom, ona s njima jest. Posebno dramatična i s dugotrajnim posljedicama bila je 1971. godina i autorovo sudjelovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama. S namjerom da se ne zaboravi, i sam u godinama kad je zaborav otvorena i pogubna mogućnost koju autor gleda u odsutnosti svoje majke (koju je uzaludno bilo što pitati pa će mnoga osobna pitanja ostati bez odgovora), Međimorec je ispisao važnu stranicu hrvatske kazališne povijesti druge polovine prošlog stoljeća uz isticanje nekoliko zaista umjetničkih osobnosti koje su predstavljale njegov važan dio.