KULTURA PAMĆENJA I HISTORIJA

U mnogim se javnim raspravama uvijek iznova čuju zahtjevi za povijesnom distancom koja bi povjesničarima trebala pružiti uvjete za objektivno istraživanje prošlosti, osobito razdoblja i događaja koji pobuđuju kontroverze. Konkurentska sjećanja svjedoka smatraju se, doduše, dragocjenim, ali i parcijalnim, zbog ograničene perspektive, te pristranim zbog pojedinačnih interesa. Historijska bi znanost trebala uvesti reda u šumu glasova te uz pomoć dokumenata i hladne glave otkrivati što se i kako se doista zbilo. U proteklom stoljeću razvoja ove discipline sami su povjesničari priznali da je svaki njihov rezultat nužno ograničene epistemološke vrijednosti, kako zbog ograničenog broja dostupnih izvora, tako i zbog neizbježne ukorijenjenosti istraživača u društveno okruženje. Pa ipak, nesigurnost u stvaran značaj prošlih događaja ne sprječava nas da ih komemoriramo, javno ih se prisjećamo, oplakujemo ili ih proslavljamo. Dok brojna prošla zbivanja nepovratno guta zaborav, dotle neka odmah dobivaju na važnosti i smatra ih se vrijednima pamćenja, a druga, pak, izbijaju na površinu nakon duge hibernacije u privatnim sjećanjima, nepročitanim knjigama i arhivima. Neka su sjećanja naizgled oduvijek prisutna, poprimaju razmjere mita i povjesničari se čine nemoćnima predočiti publici znanstvenu istinu. Prošlost je vrlo važna, ključna je za izgradnju identiteta, no povjesničari ni izdaleka nisu jedini koji oblikuju znanje o prošlosti. Oni koji mu pridaju značenje sami su građani.