MATIJA VLAČIĆ ILIRIK: historiograf s predumišljajem

Na temelju izvorne građe autorica je prikazala razvoj Vlačićeva historiografskog programa, vođenog s jedne strane uvjerenjem da se povijest može i mora pisati isključivo kao vjerodostojan prikaz događaja iz prošlosti, brižljivo rekonstruiran i verificiran pouzdanim izvornim dokumentima, a s druge nastojanjem da dokaže kontinuitet između njegove vlastite sadašnjosti i prvobitne, apostolske Crkve, s naglaskom na vremenu između njih kao razdoblju otklona od prave Kristove vjere, u kojemu se ona sačuvala isključivo zahvaljujući istinskim i nepokolebljivim vjernicima. Knjiga tako prati Vlačića od školovanja u Veneciji do sudjelovanja u velebnom projektu Centurija u ulozi zrelog historiografa pa donekle i nakon toga, kroz recepciju njegovih djela. Njezin je koncept, prema tome, formalno kronološki, no osobito u IV. dijelu taj se koncept napušta u prilog tematske strukture, kroz koju autorica prati nekoliko osnovnih tema kojima se Vlačić bavio, kao što su papinstvo i koncept «svjedoka istine», adijafore i pitanje svetačkih kultova, kritika prosjačkih redova i husitsko nasljeđe, odnosno povijest valdežana. U posljednjem dijelu o Magdeburškim Centurijama donose se novi uvidi vezani uz Vlačićev stvarni udio u tom velebnom projektu, kao i uz okolnosti financiranja, tiskanja i distribucije pojedinih svezaka, postupno Vlačićevo povlačenje iz projekta te neposrednu recepciju djela. Posljednji dio knjige bavi se sudbinom Vlačićeve biblioteke, a kao prilog dodan je dokument poznat kao «Scheda» u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu.