NAPISANE SLIKE: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne

Možda bi naslov ove knjige mogao navesti nekoga da u njoj očekuje cjelovitu paralelnu povijest novije hrvatske književnosti i likovnih umjetnosti. Od prve rečenice, stoga, treba naglasiti da je naš program mnogo manji i nešto određeniji. Vjerujemo da bi bilo zanimljivo imati usporedan prikaz dvaju umjetničkih područja u nacionalnom prostoru, ali teško ga je očekivati dok ne postoje iscrpne pojedinačne sinteze. Preuzeli smo zadaću da napišemo samo jedno od poglavlja složenih i gustih odnosa književnosti i slikarstva (i kiparstva), i to ono za koje nam se činilo da imamo najviše predradnji a najmanje potrebe za odveć smjelim teoretskim uopćavanjima. Jednom riječju, poglavlje o tomu kako je hrvatska književnost primala, gledala i razumijevala likovna djela, poglavlje koje je čvršće utemeljeno na povijesnoj empiriji nego što zavisi od skokovite i dosjetljive primjene nekih estetičkih načela. Cesto je negacijama mnogo lakše odrediti opseg nekog područja, pa ćemo zbog razumljivosti to i ovdje učiniti. Dakle, nije nam namjera baviti se ilustracijama pjesama, drama i romana (to bi bilo: hrvatska književnost u likovnoj umjetnosti), niti pak opremama knjiga; nije nam cilj svestrano ispitivati kritička polazišta hrvatskih književnika, niti njihove eseje o likovnoj umjetnosti (to pripada poglavlju o samoj likovnoj kritici); nije nam ambicija pobrojiti sve pisce koji su slikali, niti slikare koji su pisali ili pišu (jer im djela, dakako, podliježu sudu povijesti slikarstva, odnosno povijesti književnosti bez obzira na njihovo zvanje ili pretežni interes). Treba li posebno napominjati da ovamo ne spadaju ni interdisciplinarne pojave, poput vizualne, konkretne poezije ili pak „riječi u slikarstvu"...