NAUK O PUČKOM JEZIKU - DE VULGARI ELOQUENTIA

Ovo Danteovo djelo, pisano na latinskom kao i njegova MONARCHIA i kao sve teoretske rasprave onog vremena, posvećeno je ilustraciji izražajnih mogućnosti talijanskog jezika. Ono je u neku ruku teoretski traktat kojemu je cilj pokazati da pučki jezik može bez obzira na namjenu stati uz bok pa čak i nadomjestiti latinski jezik. Upravo zato što predstavlja manifest dubokog uvjerenja koje traži prevlast narodnog, živog jezika kao “negramatičkoga”, ali jezika svakodnevne uporabe, napisano je na latinskom kako bi se tom piščevu stavu pridao izvanjski autoritet primjerene formulacije na jeziku učenih krugova. U Danteovu se spisu latinski dakle javlja kao pravi instrumentum na kojem će primjereno usustaviti - u svijetu suvremenih doctores i artes dictandi - pojmove i stavove koji će mu služiti kao oslonac u postavljanju njegova etičko-religioznog i nadasve jezikoslovnog nauka u kojemu se već naslućuju moderna gledanja na jezik, na arbitrarnost jezičnog znaka, na “formu” riječi (oblik sadržaja kod L. Hjelmsleva), na postanak jezika i dr.Nakon uvoda u kojemu se - strogo u duhu skolastičkog učenja - iznosi tvrdnja da je jezik nešto što je stvoreno umjesto slobodna, izravna i intuitivna recipročna razumijevanja kojim su obdareni anđeli, Dante letimično opisuje “jezičnu pometnju” nastalu nakon gradnje kule babilonske i brzo dolazi do romanske jezične skupine u kojoj su sadržani svi italski pučki govori. Dulje se zadržava na “oplemenjivanju” jezika kojemu doprinose isključivo veliki duhovi i prokušani pjesnici, navodeći primjere iz jezika oil (starog sjevernofrancuskoga), oc (provansalskoga) i iz jezika si (talijanskoga). Na taj način postupno dolazi do svoje temeljne ideje: idealnog, još neostvarenog, općeg talijanskog narodnog jezika koji u sebi krije sve odlike najučinkovitijeg i najodličnijeg pučkog jezika.Djelo se obilato koristi srednjovjekovnim retoričkim traktatima koji su upravo cvali u Provansi, Kataloniji i u samoj Firenci Pjesnikova vremena, a najneposredniji mu je uzor glasoviti Tresor Brunetta Latinija i to poglavito njegova treća knjiga posvećena retorici.Ne može se sa sigurnošću tvrditi kad je djelo napisano, ali može se pretpostaviti da je nastalo prije 1305., a Dante ga je pisao u progonstvu. Jednako kao i CONVIVIO, djelo je nedovršeno. Dante ga prekida u XIV. poglavlju druge knjige na mjestu gdje se spremao dati osnovna pravila o strofi u odnosu na misao koju pjesnik hoće izraziti.“Danteova knjižica ide u red onih jezikoslovnih studija iz europske starine, koje su odredile ne samo svoju epohu, nego i našu kulturu do dana današnjega” (Vijenac, 7. ožujka 2002.).