NEPRAVILNOSTI

»Opis« (poetske) tenzije između dvoje, žene i muškarca, u stihovima Ivana Hercega (1970.) načelo je najvišega reda. Najvišega utoliko .što svoje aktante oslobađa mjesta, što ih posljedično primiče prostoru iz kojega se dragovoljno može iščeznuti, biti ništa kao što tijela to mogu. I u svojoj petoj pjesničkoj knjizi Nepravilnosti Herceg »dijalogizira« o ljubavi, žudnji, iščcznuću iz svijeta, nadama, daljini, bjegovima, praznini, izgubljenosti, dezorijentiranosti krhkog instituta dvoje. »Dijalog se, međutim, u ovim pjesmama promiče u monolog - u posljednji, granični i počesto sudbinski govor s granice smisla i značenja, govora i pisma (lirskog) subjekta ili onoga što je ostalo od njega uslijed realnog, totalnog i posve nedvosmislenog debakla. Uslijed bijega u nevrijeme, u ništa, siruiranja u realnom nemogućem, jednako daleko od mrtvih i živih. Pritom uopće ne bi bilo netočno da je ova knjiga ponijela naslov i Dahom smo se rezali iznutra, što je jedan od autorovih stihova, koji možda ponajviše upozorava na samu drastičnost postojanja uopće, dramu dok se diše, a nekmoli djeluje i suobraća. Dramu nepravilnosti u ljudima i izvan njih - u lošem svijetu na koji dolaze iz ožiljka, iz rana u nikamo, dakle. Gradovi Varšava, Prag, Sarajevo, Zagreb, Krakov ili Ljubljana, kojima je povjereno mjesto poet-ske radnje, emocionalna su geografija daljine koja je uvijek drugo i neizrecivo ime. Žuđeno mjesto do kojeg se dođe, ali ne i bude. U kojem uostalom utjehe nema za »narezanu pomrčinu« Hercegovih ljubavnika. To su, srećom, i točke bijega na kojima se autorov jezik čuva i obnavljan velikoj svojoj trpnji i brizi da kazuje o ionako neizrecivom.