NIGDJE, NIOTKUDA

Bekim Sejranović piše u svojoj sobi u Oslu, a ispred njega je uvećani portret njegova djeda i bake koji se nalazi i na naslovnici ovog romana. Sejranović u Tuzli, u djedovim hlačama, na dodjeli Nagrade „Meša Selimović“ za roman Nigdje, niotkuda. Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu ne mogu nazvati domom. Snažan, proživljen i unatoč svemu, topao roman. Jagna Pogačnik U romanu Nigdje, niotkuda Bekim Sejranović prati svog junaka od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih i fakultetskih godina u Rijeci do izbjeglištva u Oslu; u jednoj sceni od bačvi u kojima baka kiseli kupus radi splav kojim se namjerava spuštati Savom, pa dobiva od bake degenek, u drugoj je panker koji svira bas u bendu Paranoya, zatim se skriva po Rijeci od onih koji uhićuju mladiće i šalju ih u rat u Bosnu, pa je izbjeglica u Norveškoj… Tamo ulazi u dvije „teške“ ljubavne veze, i nakon njih bježi na ledeni otok na samom sjeveru Norveške, gdje noć i dan traju po šest mjeseci, a ljudi je malo. Već u Nigdje, niotkuda Sejranović je suvereno postavio koordinate svijeta kroz koji se kreće u svim svojim knjigama. Pritom, sve je ispričano tijekom jednog sprovoda koji se proteže kroz cijelu knjigu, a roman, premda je fragmentaran, sa stalnim skokovima kroz vrijeme, istovremeno je kompaktan, zaokružen i snažan. I upravo je ta kompleksna struktura koju autor virtuozno gradi, tako da nam ne otežava čitanje već nas uvlači u samu utrobu teksta, bitno obilježje svih Sejranovićevih romana. Dodajte uz sve to i prirodni pripovjedački talent koji Sejranović posjeduje, duhovitost, autoironiju, duboku osjećajnost, psihološku iznijansiranost i bit će vam jasno zašto je Nigdje, niotkuda dobio regionalnu nagradu za najbolji roman, „Meša Selimović“, i Bekima Sejranovića učinio jednim od najčitanijih pisaca na prostoru bivše zemlje.