PETROGRAD

Roman Andreja Belyja, jednog od najznamenitijih književnika i teoretičara simbolizma, jest upisivanje grada, točnije njegove dvostoljetne mitologije, u prostranstvo riječi i simbola. Peterburg svjedoči više no ijedno drugo djelo s početka 20. stoljeća o fantomskom preklapanju stvarnosti i mašte, istoimenoga grada i ruske književnosti. Peterburg - nesumnjivo najbolje prozno dostignuće ruskoga simbolizma - roman je višeslojne strukture. Tradicionalna, realistička forma romana s jasno postavljenim likovima, fabulom i motivima u Peterburgu se osporava i izvrće umetanjem niza sitnih detalja koji neprestano remete sklad izričaja i sadržaja. Takva autorova manipulacija rezultira beskrajnom igrom u kojoj se gube čvrsta značenja i u kojoj se gotovo poststrukturalistički dekonstruira postojanost strukture. Bogata intertekstualnost djela, s pomoću koje Belyj istovremeno izvrće, prepliće, sažima i nadopunjuje u roman umetnute tekstove iz ruske književnosti 19. stoljeća, sugerira dvostruko čitanje (prema R. Lachmann). U tome smislu valja izdvojiti dvije osnovne razine romana: fabularnu i intertekstualnu. Prva se grana u nekoliko paralelnih smjerova i progovara o trima osnovnim temama romana: revoluciji, ocoubojstvu i ljubavi. Okosnica je ipak obiteljska „drama“ Ableuhovih. Roman prati duhovno-filozofski raskol između oca senatora, Apollona Apollonoviča Ableuhova, i njegova sina studenta, Nikolaja Apollonoviča. U maniri kriminalističkog romana Belyj ostavlja čitatelja u napetosti do samoga kraja, držeći ga u potpunoj neizvjesnosti hoće li sin revolucionar zaista izvršiti čin tzv. individualnog terorizma i baciti bombu na ostarjelu carističku državu - koju simbolizira njegov otac. Obiteljsku sliku upotpunjuje lik majke i nevjerne supruge Anne Petrovne, koja ruši sliku obiteljske idile. Upravo će njezina odsutnost iz obiteljske slike potencirati emotivnu opustošenost raskošna doma Ableuhovih i duša njezinih stanara. Prostor koji je ispražnjen njezinim napuštanjem ispunjen je sve bolnijim udaljavanjem sina od vlastita oca i obratno. Obiteljski trokut Ableuhovih smjesa je edipovske ljubavi i mržnje, no neugodan „propuh“ koji puše između dviju muških „pukotina“ Ableuhovih (oca i sina) obuhvaća tri osnovne razine: emocionalnu, filozofsku i političku. Dok je senator ljubitelj reda i simetrije, sin revolucionar pripada svijetu duhovnoga i estetskoga kaosa; dok stariji čita Comtea i Millovu Logiku, mlađi drži kip Kanta u spavaćoj sobi i Nietzscheov je sljedbenik. Jedino što ih spaja jesu uspomene na obiteljsku prošlost. Povratak Anne Petrovne iz preljubničkoga gnijezda u dom Ableuhovih na trenutak pruža nadu da će se obitelj spasiti od bombe (doslovne i metaforičke) skrivene u limenci sardina. Radnja romana odvija se u samo dvadeset i četiri sumanuta peterburška sata; u tom halucinogenom otkucavanju miješaju se svijesti i podsvijesti raznih ruskih likova, istočno se načelo sukobljava sa zapadnim, djeca s očevima, teroristi revolucionari bore se s državnom simetrijom (ali i međusobno - unutar vlastitih rodova), peterburški likovi preklapaju se s peterburškim sjenama. Na ulicama se, osim hladnoga sjevernoga vjetra, razabire vrlo jak povijesni podtekst: prva ruska revolucija 1905. godine. Petrograd je nesumnjivo pionirski pothvat u ruskoj književnosti; bogatstvo njegove poetike prodire izvan okvira matične književnosti i upisuje ga među najznačajnije svjetske romane 20. stoljeća. Dovoljno je istaknuti motive ludila, podvojenosti, samoće, Edipova kompleksa, zatim kolažnost, iznimnu filmičnost djela, preradu antičkih mitova (o Saturnu i Apolonu) i umjetničku primjenu Freudove teorije - da A. Belyja svrstamo rame uz rame Joyceu, Kafki i Proustu. Štoviše, Belyj je u Peterburgu preduhitrio tehniku Joyceova Uliksa i napisao jedan od prvih romana „toka svijesti“ u povijesti svjetske književnosti. (Iz pogovora Ivane Peruško)