POLICY

Policy je ideja koja proizlazi iz svih načina na koji organiziramo naš život: njome se koristi širok krug sudionika javnog života - javni službenici, izabrani predstavnici, aktivisti, eksperti, novinari i ostali - u svojim pokušajima da oblikuju način na koji se organizira javni život. Primjerice, u nekoj srednjoj školi možemo naići na takvu politiku pisanja domaćih zadaća kojom se objašnjavaju očekivanja postavljena učenicima, učiteljima i roditeljima, a odgovor na pitanje kada bolnički pacijent može ići kući moguće je regulirati politikom otpuštanja. Ili, pak, možemo zaključiti da se takva politika može primjenjivati u mnogim organizacijama. Problem onečišćenja rijeke može se rješavati skiciranjem politike upravljanja rezervoarima, koja propisuje sve aktivnosti što utječu na rijeku. Ili, pak, poslodavci, sindikati i tehnički koledži mogu ustanoviti politiku industrijskog obrazovanja. Policy može biti i način kojim aktivisti izvan koridora traže promjenu. Aktivisti su mogli potaknuti politike o pitanjima kao što su globalno zatopljenje ili jednake mogućnosti zapošljavanja. No policy je prije svega pojam - tj. jedna vrsta ideje kojom se ljudi koriste da bi svijetu oko sebe dali smisao, pa je stoga moramo razumjeti kao pojam koji rabimo u analizi procesa vladavine. Na koji se način primjenjuje? Kako se odnosi spram drugih analitičkih konstrukata, poput strukture, procesa ili menadžmenta? Moramo, također, znati da policy jednostavno nije tek oznaka, već dio procesa koji opisujemo. Govoriti o politici naslijeđa, primjerice, nije samo neutralan način da se govori o nečemu što postoji, već način usmjeravanja veće pozornosti na pojedine stvari (kao stoje vrijednost povijesnih zdanja), a ne manje na neke druge (npr. na mogućnost njihova rušenja i izgradnje ne-boderskog bloka s uredima). Stoga u istraživanju pojma policy moramo voditi brigu o tome na koji se način njime koriste praktičari, a na koji akademski promatrači.