POLITIČKO I SVETO: identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća

U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku objavljena je knjiga autorice Ivane Brković naslovljena Političko i sveto. Identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća. Radi se o inovativnoj književno-povijesnoj studiji koja, shvaćajući prostor kao društveni konstrukt (dakle ne samo fizički, već i kulturni fenomen), istražuje imaginativnu geografiju dubrovačke barokne književnosti. Temeljeći svoje istraživanje na izvrsnom poznavanju suvremenih metodologija tekstualne analize i tzv. „prostornog obrata“, autorica u ovoj monografiji razmatra načine na koje su ključni dubrovački autori (I. Gundulić, J. Palmotić, V. Menčetić itd.) predstavljali različite vrste prostora, od onoga same Republike sve do njena najšireg geopolitičkog okruženja. Naravno, takve konstrukcije prostora bile su usko vezane uz konstrukcije kolektivnog identiteta, za koje je, između ostalog, kako autorica upozorava, konstitutivna opreka „mi“ i „oni“, odnosno odnos spram Drugog. Kroz analizu kanonskih djela poput Gundulićevih Dubravke i Osmana, Palmotićevih tragikomedija ili Dubrovnika ponovljenog Jakete Palmotića Dionorića, I. Brković upozorava na nekoliko najvažnijih prostornih modela, tipičnih za dubrovačku književnost 17. stoljeća. Dominantan model nedvojbeno je bio onaj povijesnog prostora, obilježen referncama na zbiljsku ili mitsku prošlost, na pojedince i događaje koji su obilježili zajednicu. Vrlo važan bio je i model društveno-političkog prostora, obilježen različitim hijerarhijama političke i društvene prirode, kao i odnosom centra i periferije. Također, karakterističan je bio i model geopolitičkog prostora, obilježen referencijama na tadašnje suverene države od kojih su za Dubrovnik onog vremena bile najvažnije Mletačka Republika, Osmansko Carstvo i Papinska Država. U brojnim književnim djelima ključan je bio i religijski prostor, obilježen moralnim vrijednostima, koji se često prožimao s geopolitičkim, na što u danim djelima ukazuju razgraničenja između kršćanstva i islama, katoličanstva i protestantizma/pravoslavlja ili pak kršćanstva i poganstva. Naravno, navedeni tipovi prostora često nisu bili oštro razgraničeni, nego su se međusobno obuhvaćali, prožimali i uvjetovali, tvoreći kompleksne kulturne konstrukte, usko vezane uz složen i višestruk identitet samog Dubrovnika. Lovro Kunčević