PROLAZI I PUKOTINE

Čovjek srednjeg vijeka živio je unutar svojih zidina (i "zidina"); čovjek 21. stoljeća uglavnom živi u simulakrumu − svijet u tri dimenzije može imati u vlastitoj sobi, iskustva su virtualna ali prodaju ih u ambalaži s natpisom "stvarno", a suputnici su, ako treba uvijek novi, online. Mnogima je stoga prostor manje vrijedan - jer na cijeni je vrijeme. Prostora ima koliko hoćete (ipak ne i bezgranično!), vrijeme nam svima izmiče a samo neki spoznaju: ne može se kupiti, bogme ni nadoknaditi. Prostor je stvar, vrijeme je misao o stvari − reče jednoć Pjesnik. Hmm, ali u tom zgusnutom vremenu želimo da nam prostori budu ako ne sveti, onda barem individualizirani, mjesta koja osjećamo "svojima"… na kojima smo stekli jedinstveno iskustvo. Postoje mjesta koja, poput čovjeka koji se često gleda u zrcalo, ovise o tome kako ih drugi vide. A oko tog se odraza, usto, trude. Često takva mjesta potječu iz vremena kad su stil i bit bili nerazdvojni, jednako kao i ljepota i inteligencija. Istančana mjesta ulijevaju nam sigurnost; pounutrunjujemo njihovu ljepotu; upijamo jedinstvo stila i bití - "mi smo ono što gledamo" (barem djelomično); između našeg Ja i Beskraja sadržan je Svijet; potraga prestaje, svijet je malen i više ga nemamo potrebu povećavati (putovanjem, bijegom, duševnom odsutnošću). Svečanost mjesta svečanost je našeg vremena: "naše tvorevine govore o nama više nego naše ispovijesti". Pa ako vrijeme i jest vrednije, prostor posjeduje osobinu za koju je vrijeme prikraćeno: ljepotu. Tako i prostor ima svoju pustolovinu. Postoje mjesta na kojima nismo bili, a želimo ih oćutjeti. To su praznine. Poput onog što nismo učinili, poput prijatelja koje nismo susreli, ljubavnika s kojima nismo podijelili strast; poput hrane koju nismo kušali, poslova koje nismo radili, predstava ili koncerata na kojima nismo bili, izložbi koje nismo vidjeli, knjiga koje nismo pročitali; ulica kojima nikad nismo prošli… Praznine, poput (osjećaja) neispunjenosti onim što smo propustili. A slutimo, mislimo, žudimo − da nismo smjeli. Praznine su (samo) ona mjesta za kojima (s vremena na vrijeme) žalimo. Kao što, katkad, žalimo za nekim vlastitim neostvarenim Ja… Utješno: bez tih praznina možemo. Bez sebe ne možemo. Živjeti. Putovati. Čitati. Uživati. Dortu Jagić.