PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI

Traganje za istinom o čovjeku, o ljudskom postoja­nju u svijetu, bitna je tematika Putovanja nakraj noći, kao i drugih Célineovih romana, a da se pritom želi ići do samog dna, “nakraj no­ći”, do kraja nepoznanice, predviđa i sam naslov. Za pisca koji je upravo opsjednut smrću (ne treba zaboraviti da liječničko zvanje može još više izoštriti, razdražiti, prirođenu veliku osjetilnost) ljudski je život samo putovanje prema smrti. Na neosjetan, pritajen ili upadljiv način, preko nutarnje i polagane, ili pak izvanjske, nagle i surove katastrofe, Vrijeme kvari, izobličava i poništava ljudsko biće, bolestima, starenjem, ranama što mu ih zadaje društvo i stvarni svijet. Rat je zasigurno naj­veća, najokrutnija i, za Célinea, najapsurdnija nesreća koja pogađa zanemariva pojedinca i čovječanstvo u cjelini. Uz grozote lica rata, Céline podjednako razotkriva pokvarenost njegova nali­čja, licemjerno domoljublje koje svagda žrtvuje one druge, nemo­ćne ili naivne bijednike. Uljudba počiva zapravo na jednom temeljnom - sada još i te kako aktualnom i prozirnom - antagonizmu bo­gatih i siromašnih. Ali, koliko god “mali ljudi” bili žrtvom na­silja povijesti (kolonijalizma, materijalističke “tuposti” kapi­talističkog svijeta itd.), Céline, štovatelj S. Freuda, krajnje oštrouman promatrač, ne libi se spustiti u mračne špilje njihove duše, udubiti se u njihove podsvjesne, životinjske nagone. Uz istinsku patnju izranja na vidjelo, u Putovanju nakraj noći, njihov vje­čiti strah, egoizam, lakomost, kukavištvo, potisnuti sadizam, ali i neki iskonski ubilački nagon.