REMETINEC

Autobiografski zapis bivšeg remetinečkog uznika nije sudski spis već sasvim intimna proza. Nije opis unutrašnjosti zatvora već opis unutrašnjosti ljudi u njemu. Štivo koja se čita „na eks“ i još dugo nakon čitanja pali u mislima: nešto smo dosad propustili znati o ovoj našoj stvarnosti, o kojoj mislimo da sve znamo. Autor nas podsjeća. Naslov REMETINEC je metafora, a ne stvarno ime, kao što je i sâm zatvor u Remetinc, koji većina građana Zagreba nikada nije ni vidjela ukoliko ih neki posao nije natjerao da baš tamo dođu. Većini je ljudi nepoznat pa ga doživljavaju kao neku metaforu za loše iskustvo, zasluženu kaznu, sudbinu i tome slično. Otkada su se u posljednjih dvije godine tamo izredali brojni poznati političari, zatvor u Remetincu postao je medijski poznat i prepoznat pa sada mnogi koji i nisu nikada bili u njegovoj blizini misle da ga donekle poznaju, jer su zgradu često vidjeli na televiziji. Prava je istina da zatvor ljudi ne mogu upoznati ako samo poznaju neku zgradu ili raspored prostorija. U tom smislu od stvarnog zatvora u Remetincu u ovoj knjizi nema ništa osim naslova koji, međutim, ne krije ono značenje koje riječi Remetinec pripisuju konzumenti hrvatskih medija, već naviješta promišljanja autora koja su po svom karakteru sasvim intimna proza. Autor si ne utvara da je po tome osobito originalan. Za čuvara u zatvoru ime Remetinec znači odlazak na posao, slabo plaćen i stresan, koji bi možda najradije promijenio, za klinca koji je smotao ili prodao nešto trave i zaradio, recimo, pola godine zatvora Remetinec je, moguće, sveučilište, to su za zatvore uvijek govorili, za političara koji još nije tamo zaglavio ime Remetinec može biti prijetnja i tako redom. Za autora, bivšeg pritvorenika, koji je konačno i oslobođen svake krivnje, ako mu je to kasnije išta i značilo, Remetinec je sasvim osobna metafora, duboko i nezaboravno iskustvo koje je trajno obilježilo njegove buduće svjetonazore.