RJEČNIK VARAŽDINSKOGA KAJKAVSKOGA GOVORA

Iako nas je već prvo izdanje Rječnika varaždinskoga kajkavskog govora Tomislava Lipljina iz 2002. godine impresioniralo svojom pojavom, a posebice činjenicom da je u njemu, primjerenim visokim znanstvenim pristupom leksičkoj građi, obrađeno 33.400 riječi, i to od strane "neprofesionalnog" dijalektologa i leksikografa, posebno nas mora radovati činjenica, ne samo što se pojavljuje novo izdanje kao najbolja potvrda odjeka i potrebe za Rječnikom, nego posebice stoga što se novo izdanje pojavljuje u proširenom opsegu što ga čini čak oko 20.000 novih jezičnih natuknica. Naime, neumorni autor nije, izlaskom svoga prvoga izdanja i pored svih brojnih i zasluženih stručnih i čitateljskih pohvala i priznanja, to izdanje smatrao dovršenim već se smatrao obaveznim da svoje nesumnjivo životno leksikografsko djelo nastavi i proširi, kako na temelju stečenog lingvističkog iskustva što ga je stekao dotadašnjim radom, tako i na temelju obrade i unošenja novih riječi koje nisu bile uključene u prvotnu impresivnu brojku.Prošireno, drugo izdanje Lipljinova Rječnika u potpunosti potvrđuje ocjenu akademika Miroslava Šicela o tom kako je to "doista izvanredan doprinos dosad rijetkim pokušajima ostvarivanja dijalektološkog rječnika posvećenog urbanom, u ovom slučaju varaždinskom kajkavskom govoru". Naime, gotovo svi postojeći, već dosta brojni "amaterski" kajkavski rječnici mjesnih govora bave se pretežito govorima ruralnih sredina, a prva od urbanih koja dobiva takav rječnik upravo je ova varaždinska. Kajkavski jezik ovoga grada ima svoju bogatu i postojanu višestoljetnu egzistenciju sadržanu u svim najznačajnijim njezinim vidovima književnog, stručno-znanstvenog i (raz)govornog jezika. Naime Varažlin i Zagreb bili su uz sva svoja povijesna značenja, posebice od 16. do 19. stoljeća svojim kajkavskim jezikom najznačajnija kajkavska središta i osnovica bogate kajkavske književnosti. Lipljinov Rječnik sa svojim prvim kao i proširenim drugim izdanjem ide u kategoriju rječnika koji nisu samo zbornici riječi, tumači isključivo njihovih značenja, nego su uz jedno i drugo obilježje najpouzdaniji čuvari zapisanih riječi, nezaobilazna građa za povijest jezika, svojevrsni spomenici kulture, ali i slike i primjeri života riječi. Na ovakvoj višestrukoj funkciji rječnika izrađen je i Lipljinov, u kojemu se uz rječnički uobičajene gramatičke (fonemske i morfološke) odrednice pojedinih riječi njihov život najbolje ilustrira prikladnim razgovornim izričajima kojima se što zornije predočuje, bilo doslovno bilo preneseno, metaforično značenje riječi. Bogati ilustrativni primjeri koje u takvu okviru donosi Lipljin, otkrivaju ga kao autora široke jezične kulture, pouzdanog i svestranog poznavatelja varaždinskog govora kojemu uz sve odrednice dijalektalnosti pristupa kao izgrađenom i potvrđenom jeziku. Po svim obilježjima Lipljinov je Rječnik doista izniman prilog našoj dijalektologiji, zavičajnoj kulturi, ali i kajkavskom jeziku, njegovom identitetu i raznovrsnosti u cjelini. To je djelo za koje bi njegov autor slobodno mogao izreći Horacijev Exegi monumentum, a za nas ostaje kao spomen-djelo koje zaslužuje priznanje i čija će nova objava, ne samo sačuvati, nego i produžiti život varaždinske kajkavske riječi kao sastavnog dijela njegove bogate kulture. Posebno mi je drago što i ovaj kajkavski rječnik zajedno s ostalim rječnicima dijalektalnih entuzijasta popunjuje prazninu što je još uvijek ostavlja nedovršen veliki Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji puževim korakom mili već više od desetljeća i pol iz svoje znanstvene radionice.