RUSTEM I SUHRAB

Šahnama glasovitog mudraca iz omanjeg mjesta Tus kod Mašhada, u Iranu, Firdusija, manifestacija je nacionalnog duha iranskog naroda i kao takvu je čuvamo u riznicama svoga sjećanja, ali i iz zahvalnosti dostojne velikana koji nas je zadužio svojom mišlju. Međutim, ne treba nas zavesti obim same Šahname pa da pomislimo da je sva njena vrijednost skrivena u njenoj tematici i da je iranski narod isključivo zbog toga smatra svojim nacionalnim epom ili pak da je Firdusi veliki pjesnik isključivo zbog toga što je spjevao veliki nacionalni ep iranskog naroda. Šahnama je značajna zbog činjenice da među svojim koricama čuva brojna znanja i saznanja vezana za mnoge oblasti čije poznavanje je nužno za kvalitetno funkcioniranje jednog društva, počev od saznanja o počecima civilizacije, zgradogradnje i urbanizacije pa sve do medicine, mumifikacije, geografije, mudroslovlja, filozofije, muzike, nacionalnih i religijskih običaja i vjerovanja, jezika, književnosti i govorništva, a Firdusi je značajan zbog svog jedinstvenog pjesničkog dara koji bi ga svrstao među najznačajnije iranske pjesnike poput Hafiza Širazija, Sa’dija Širazija, Attara, Sannaija, Kaanija, Hakanija, Unsurija ili Mevlane i da je pisao neke druge pjesme i pjesničke forme, a ne samu Šahnamu. Iranski narod, kojem i ja pripadam, Firdusija ponajprije cijeni kao vrsnog mudraca i neponovljivog pjesnika, te čovjeka koji je svoje znanje, bez sustezanja i prigovora, u formi Šahname prezentirao i na korištenje ponudio cjelokupnom čovječanstvu, a ne samo jednom narodu. Vođeni njegovim i primjerima drugih iranskih mislilaca, filozofa, naučnika i pjesnika, moj narod je danas spreman drage volje s drugim narodima dijeliti sve one jedinstvene vrijednosti koje se nalaze u riznicama njegove kulturne i književne baštine. Epski spjevovi bez obzira bili djelo nepoznatih ili globalno poznatih autora, ili pak stoljećima prenošeni s koljena na koljeno srastajući tako sa samim životom i sudbinom naroda u čijim kolijevkama su prvi put kazivani, posjeduju takav potencijal da mogu kreirati javljanje cijele jedne kulture i biti njenom vezom s počecima stasavanja jednog naroda, jedne imperije ili jednoga društva. Postajući tako dijelom identiteta jednog naroda, epski spjevovi vremenom počinju poprimati i svu onu mudrost koju sakupljaju svi članovi tog društva prerastajući tako iz epskog spjeva zapisanog tintom u riznicu ispunjenu sjećanjem. Glavni junaci tih spjevova na početku možda i jesu bili nadljudska bića nedokučiva običnim prolaznicima kroz život, ali su vremenom postali pojave kakvim ljudi žele biti i kakvim teže postati. I baš to je snaga epskih spjevova: Da potiču na bolje, da bodre, da morališu i da nas uče da uvijek možemo i bolje, i ljepše i više. Firdusi i njegova Šahnama se od jedanaestog stoljeća sjedinjuju s iranskim i svim drugim narodima željnih ljepote, mira i mudrosti. Firdusijev život je sam po sebi sličan borbi istinskog epskog junaka koji se bori za pravo svih na ljepotu, a Šahnama je djelo koje životu daruje posebna značenja. Možemo reći da je Firdusi spoznao suštinsku vrijednost života i da je sva svoja saznanja pohranio u Šahnami. Upravo zbog toga se veoma brzo sprijateljujemo sa Šahnamomi njene junake doživljavamo kao neke stare prijatelje s kojim se nismo vidjeli godinama. Epizoda o Rustemu i Suhrabu je po tom pitanju posebna. Ova priča satkana od tuge i žala, prekrivena svakovrsnim velovima tajnovitosti i prožeta brojnim nepoznanicama, nadama, zebnjama i strahovima, priča je o životu u svoj njegovoj punini, priča je o biti ili ne biti; priča je to o igrama sudbine kojim smo izloženi svi mi ponaosob. Za Šahnamu kažu da nadilazi okvire jednog književnog remek-djela, svrstavaju je među najveličanstvenija djela svjetske književnosti i proglašavaju najvećim svjetskim epom koji je napisao jedan čovjek, uz naglasak da je sve to zajedno promovira u neprolaznu vrijednosti u naslijeđu ljudskoga roda. Sve ovo govore i iranski i strani stručnjaci koji su svoje živote posvetili proučavanju Šahname. I zaista, Šahnama od davnina privlači pažnju svjetske javnosti i na taj način potvrđuje ispravnost spomenutih stavova svjetskih stručnjaka, a u prilog tome ide i podatak da je ovo djelo do sada prevedeno na trideset i tri svjetska jezika. Međutim, tek su se rijetki vrsni prevodioci usuđivali upustiti u jednu takvu avanturu kakva je prepjev Šahname ili neke od njenih epizoda u kojim Firdusi demonstrira jedinstvenost svoga pjesničkoga dara. Kritika je većini tih prepjeva posvetila potrebnu pažnju i pohvalila samu prevodilačku odvažnost da se stupi u jedan takav proces, ali i napomenula da je većina tih prepjeva doživjela brojna odstupanja ili od samog teksta ili od iranske epske tradicije kao jedne od bitnijih karakteristika Šahname. Prijevode ovog djela sam čitao na nekoliko jezika, ali tek kada mi je prevodilac ovog prepjeva epizode o Rustemu i Suhrabu, uvaženi profesor Elvir Musić, pročitao dijelove svoga prepjeva na bosanski jezik, po prvi put sam osjetio da slušam Firdusija kako svoje životno djelo recituje na nekom jeziku koji nije perzijski. U tom trenutku su me obuzele emocije i nisam mogao zaustaviti suze. I baš te suze su mi bile dovoljno jasni dokazi da je moj kolega i prijatelj uspio u svojoj nakani da bude prvi koji će možda i najpoznatiju epizodu iz Šahname prepjevati na neki strani jezik. Na kraju ovog pogovora prepjevu epizode o Rustemu i Suhrabu na bosanski jezik koristim priliku da svima preporučim ovo prevodilačko remek-djelo, pohvalim prevodioca, izrazim zahvalnost svima koji su na bilo koji način bili dijelom ovog značajnoh kulturnog projekta, te da priznam da sam i sam počašćen prilikom da ovako jednom značajnom djelu dam doprinos barem ovim kratkim pogovorom. Na iskraju, ponekada i sitan doprinos može biti dovoljno veliki da ugrije ljudsku dušu. Osjećam da je ovaj moj doprinos ugrijao moju.