SARKOFAZI LOKALNE PRODUKCIJE U RIMSKOJ DALMACIJI

Na području nekadašnje rimske provincije Dal­macije dosad je pronađeno više od dvije tisuće sarkofaga koji potječu iz carskoga doba, a saču­vani su u cijelosti ili u fragmentima, s ukrasima ili bez njih. Njihov broj se međutim stalno po­većava, pa je sada i znatno veći. Naime, brojni cijeli komadi i bezbrojni fragmenti nađeni su u Vranjicu i Saloni, ali još nisu objavljeni. Tim golemim brojem sarkofaga Dalmacija znatno nadilazi sve druge provincije zapadnog Ilirika, pa i većinu drugih sličnih regija Rimskoga Car­stva. Sarkofazi su u upotrebi tijekom dugog vre­menskog razdoblja, tj. od kraja I. st, ali češće od sredine II. stoljeća pa sve do ranog VII. st., da­kle sve do kraja antičkog života u Dalmaciji. U tom razdoblju sarkofag je najvažniji nadgrobni spomenik. S krajem antike produkcija lokalnih sarkofaga prestaje. U srednjem vijeku stariji sar­kofazi doživljavaju preupotrebu ili im se dodaje nov ukras, u skladu s ukusom vremena, ili pak natpis, ali ne izrađuju se novi. Treća je pak po­sebnost što su sarkofazi proistekli iz tradicije lo­kalne sepulkralne skulpture.3 Oblike su baštinili od urna, a figuralni i dekorativni repertoar o'd nadgrobnih stela, žrtvenika i urna. U Dalmaciji nema mramora, ali ima u izobilju vapnenca dobre kakvoće, koji se puno upotre­bljavao za gradnju te za izradu skulptura i nad­grobnih spomenika, osobito sarkofaga. Vapne­nac je, dakle, bio pogodan za mnoge namjene, ali je bio prilično težak za finiju skulpturalnu obradbu, jer je lako lomljiv. Dobrostojeće osobe koje su željele sebi priskrbiti sarkofag s raskoš­nijom dekoracijom, kao što je to bilo u drugim dijelovima Rimskog Carstva, morale su naručiti već gotove primjerke iz produkcijskih središta, dakle iz Rima, Atene ili pak glavne maloazijske skupine (Docimeum). Naravno da je bilo mnogo jeftinije naručiti gotov primjerak u lokalnoj ra­dionici, pa bio on i od prokoneškog mramora koji je stizao iz daleka. Takve su okolnosti uvjetovale prilično bogatu ponudu, s obzirom na različite platežne moguć­nosti klijenata. Među brojnim očuvanim primjercima mogu se razlikovati sljedeće skupine sarkofaga iz rimske Dalmacije: 1. Sarkofazi lokalne izradbe 1.1. Sarkofazi od domaćeg vapnenca 1.1.1. Sarkofazi od prokoneškog mramora (Pro-connesus, današnja Marmara u Mramornome moru) 2. Importirani sarkofazi 2.1. Sarkofazi iz Atene 2.2. Sarkofazi iz Rima 2.3. Sarkofazi iz Male Azije {Docimeum) Kod importiranih sarkofaga prevladavaju atički (dosad više od 120 cijelih ili fragmentiranih primjeraka). Počinju se importirati približno od godine 150. posl. Kr. i njihovo trajanje proteže se do oko godine 260. Najveći broj njih potječe iz druge četvrtine III. st. Naprotiv, sarkofazi iz ra­dionica grada Rima (nadalje gradskorimski) tra­ju od druge polovice II. (oko godine 180.) pa sve do ranog IV. stoljeća, kad prestaje njihova proi­zvodnja u matičnim radionicama. Najkasniji je medu njima sarkofag s prikazom prelaska Izra­elaca preko Crvenog mora nastao oko godine 400. O prisutnosti glavne skupine maloazijskih sarkofaga koji su se izrađivali u Dokimeju u Frigiji, svjedoči tek nekoliko manjih fragmenata. Brojni lokalni sarkofazi dosad su samo rijetko bili obrađivani u znanstvenim studijama. Go­tovo svi primjerci isklesani su od lokalnog va­pnenca, a samo nešto više od pedeset ih je od prokoneškog mramora; među njima treba po­sebno istaknuti koherentnu skupinu sarkofaga s arhitektonskom raščlambom. Među sarkofazi­ma od lokalnog vapnenca daleko najveći broj ih je "standardnog tipa" karakterističnog za Dal­maciju. Ima samo manji broj zasebnih primje­raka koji su na slobodan način imitirali atičke sarkofage ili pak sarkofage grada Rima. Salona je bila vodeće središte proizvodnje sar­kofaga, jer je, razumljivo, bila i grad s najbrojni­jom klijentelom bolje platežne moći. U Saloni je, naime, otkriven daleko najveći broj primjeraka. Prokoneški mramor upotrebljavao se uglavnom samo u Saloni. Malobrojni lokalni sarkofazi iz Narone, Jadera, Tragurija ovise, osim rijetkih iznimaka, o salonitanskim predlošcima, pa se stoga i oni s pravom smiju nazivati salonitanskima. To je i posljedica već davno organizira­ne produkcijske mreže između kamenoloma na Braču i radionica u Saloni.