SIRENE PJEVAJU FADO

U Kaliforniji odrastao sin iseljenika-bjegunaca s jednoga jadranskog pučinskog otoka, nekoliko dana po stjecanju punoljetnosti dobiva darovni ugovor kojim mu nesuđeni ženik njegove majke... daruje golemu kuću, sagrađenu 1936. godine kao budući dom obitelji koja nikad nije nastala, jer je izabranica Andrije Razmilića pobjegla sa siromašnim ribarom, i to njegovom, Razmilićevom, barkom. Prolaze godine, a Sebastijan Jerolimov - premda luta svijetom kao fotoreporter - ne nalazi hrabrosti otputovati na otok svojih korijena, jer je odbijanje dara samo povod takvom odlasku, a razlozi mnogi, gorki, teški po dušu čovjeka stasalog i vrijednosno oblikovanog u improvizoriju iseljeničke obitelji koja se raspala još u logoru za prihvat bjegunaca iz ondašnje Jugoslavije... Konačno, on stiže na otok u jednom prosinačkom tjednu 1989. godine, suočava se s očekivanim i ni najmanje zamišljanim aspektima otočke stvarnosti, povijesti obiju svojih familija, drugih ljudi dodirnutih njihovim sudbinama - da bi, u samoći pustoga otočkog mjesta, spoznao sebe, otvorio se ljubavi za koju je vjerovao da više nije sposoban, doživio susret s jednom osebujnom ženom, zatočenicom otoka i svoje obiteljske situacije... "Sirene pjevaju Fado" roman je nekoliko slojeva radnje, karakterizacije likova, njihovih psiholoških usidrenja, interakcija koje su rijeko dijalozi, a češće monolozi ljudi otvrdlih u samoći, isključenosti, nemilosti sudbine. Žanrovski, priča o korijenima, sukobu nikada jasno zaokruženih snova i jave koja bi razgradila i najzaokruženije, ovaj roman istodobno je saga o iracionalnosti što ju insularizam zakonomjerno porađa, češće suzbijajući ju prividom "normalnosti", nego dopuštajući joj da živi; paradoksalno, dok životnim ambijentom otočana vlada nesavladiv kaos, groblje je uzor svrhovita reda... pa čak i drvored čempresa na putu prema njemu nosi pečat "memorijalne racionalnosti", nasuprot "konfuzno-difuznom" stanju naselja, psihe otočana, pa i onih koje otok zarobi magijom jalove egzaltacije...