SREDOZEMLJE U STAROM VEKU: Praistorija i antičko doba

Razdoblje koje se obrađuje u ovoj knjizi — prapovijest i antički svijet — nije ono za koje bismo očekivali da se njime bavi Fernand Braudel, bez obzira na to što je riječ o Sredozemlju, njegovoj omiljenoj temi. Ipak, povjesničar poznat zbog toga što je skrenuo pažnju na postojanost geografije i njezinog odlučnog utjecaja zasigurno je podlegao iskušenju istraživanja porijekla povijesnog okvira kojeg je istraživao čitav život. Kako sa stajališta strukture, tako i pojedinosti. „Nikada ne recite da prapovijest nije povijest", piše Braudel u djelu Identitet Francuske. Taj će stav u cjelosti prihvatiti svaki arheolog koji se bavi neolitskim razdobljem ili prapoviješću, ali će vjerojatno dodati: „Nikada ne recite da pronalazak pisma odvaja prapovijest od povijesti". Svako tko je radio na iskapanjima, tko je analizirao i istraživao najstarije civilizacije neolita, bakarnog i brončanog doba — a u kojima su postojale poljoprivreda, metalurgija, a na kraju i gradovi — bit će svakako svjestan kako je moguće opisati njihovu povijest, pratiti nastanak identiteta, društveno tkivo, nadmetanje između elita, ekonomske promjene i svakidašnji život. Kakva, dakle, razlika postoji između kraljevskih dinastija čiji su pripadnici sahranjeni u Uru u Haldeji i onih sahranjenih u Aladža Hijiku u Anadoliji, oko 2500. godine prije Krista? Spadaju li prve u „povijesno", a druge u „prapovijesno" razdoblje? Nema svrhe raditi takve razlike. Znanstvenici stalno nastoje istražiti što stariju prošlost, vratiti se do samih početaka. Zbog toga povjesničar ne može zanemariti prve civilizacije u kojima živi sjedilačko stanovništvo. Upravo se tu odigravaju ključni događaji, nastaju hijerarhijska društva, osnivaju se prvi gradovi, definiraju geo-kulturna područja te stvaraju vjerske tradicije. Stanovništva se pretvaraju u narode.