STAROHRVATSKI TE DEUM

Knjiga koju imate pred sobom zamišljena je kao jezičnofilološka početnica, na tragu starih bukvara i praktičnih priručnika u kojima su posredovani tekstovi koji su predmet ovdje predstavljenoga istraživanja. U njoj se na primjeru proučavane građe donosi uvod u filološku povijesnojezičnu analizu kao i osobiti pogled na djelovanje istaknutih crkvenih pisaca i zauzetih filologa, koji je i pogled na jedan aspekt povijesti hrvatskoga književnoga jezika. U knjizi se komparativno jezičnofilološki obrađuje petnaest starohrvatskih prijevoda, prijepisa i prepjeva ranokršćanskoga himna Te Deum laudamus, nastalih od 14. do 19. st. Pri tome se ne uspostavlja osnovni ili polazni tekst, već se sve inačice donose cjelovito u vremenskom slijedu i jednakovrijedno, iako je vidljiv i utjecaj među pojedinim tekstovima kao što su vidljivi i različiti pokušaji autorskih zahvata. Osmišljavajući koncept priređivanja hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva, na tragu prakse hrvatske tekstološke tradicije od Jagića preko Fan-ceva, Amir Kapetanović ističe kako su „otvorena narav i nestabilnost u formi i sadržaju glavne [su] karakteristike živa tkiva srednjovjekovnoga teksta pisanoga na europskim narodnim jezicima" te kako su „pisani tragovi hrvatskoga srednjovjekovnoga duhovnoga pjesništva uglavnom [su] odrazi prenošenja tekstova grlima kolektiva (bratovština), a ne zapisi nastali iznenadno u nadahnuću srednjovjekovnoga pisca" (Kapetanović 2010: XVII). Iz navedenoga proizlazi karakter anonimnosti prvoga prijevoda kao i otvorenosti anonimnim pučko intoniranim preradama koje, na primjeru pjesničkoga teksta koji se izvodio u okviru obrada Mise te je zbog toga u znatnoj mjeri i ustaljen, i nisu toliko brojne te se uglavnom svode na razlikovanje u određenim jezičnim osobinama, a znatnije su intervencije vezane uz promjenu versifikacijskoga oblika.