TEKST, DISKURS, PRIJEVOD: o poetici prevođenja

U pristupu prevođenju kao diskursu pokreću se ključna pitanja jezika i njegove upotrebe, ljudske komunikacije, značenja i razumijevanja, i poetskog doživljavanja. U prvom dijelu raspravlja se o prirodi jezičnog znaka koji omogućuje međuljudsko sporazumijevanje, ali istodobno podliježe kontekstualno uvjetovanom razumijevanju. Ispituje se utjecaj različitih teorija značenja (od strukturalizma do suvremene semiotike i kognitivne lingvistike) na teorijske modele prijevodnog procesa i na različito poimanje prevodljivosti, a zatim se predlaže pristup prevođenju kao procesu u kojemu se komunikacija ne može odvajati od tvorbe značenja i značenjskih odnosa. Međusobno djelovanje tekstualnih parametara i kontekstualnog načela razumijevanja povezuje se s pojmom semioze. Iznosi se teorijsko tumačenje pristupa prevođenju kao diskurzivnom procesu, s primjerom analize nekoliko različitih engleskih prijevoda odlomka jedne Rilkeove pjesme. U drugom se dijelu istražuje prijevodni proces s gledišta prevoditelja/analitičara kao sudionika u diskursu. Preispituje se pojam semiotičkog pomaka u detaljnoj analizi različitih načina čitanja i prevođenja iste pjesme. Poetika prevođenja povezuje se s promjenama u pristupu lirskoj pjesmi. U trećem dijelu daje se kritički osvrt na pojam prijevodne ekvivalencije i kategorija sličnosti i nepromjenljivosti u analizi prijevodnih odnosa. Pitanje (ne)određenosti tekstualnog značenja postavlja se sa stajališta književne teorije i kritike, lingvističke i književne stilistike, te suvremene kognitivne lingvistike i analize diskursa. Zatim se predstavlja pristup prevođenju kao diskursu u detaljnom prikazu odnosa između smisla i načina značenja pjesme. U teorijskoj razradbi modela analize prijevodnog diskursa povezuju se opći pojam i razine diskursa s određenim svojstvima koja imaju svi prirodni jezici, a cjelokupan analitički model prikazuje se na primjeru prevođenja jedne pjesme Wallacea Stevensa s engleskog na hrvatski. U narednim analitičkim poglavljima posebno se istražuje motiviranje tih općih jezičnih svojstava u obrasce sa značenjskim i poetskim učincima. U analizi mnogih pjesničkih prijevoda te autoričinih vlastitih prijevoda, kao primjera i dokaza predloženih teorijskih postavki, tumači se kako obrasci prijevodnog diskursa nastaju s obzirom na zvukovno-ritmičke, sintaktičko-semantičke i pragmatičke aspekte prijevodne izvedbe. Načelo na koje se analiza oslanja jest da prijevodi moraju mjeriti relevantnost svojega čitanja izvornika međusobno i da se isto tako čitanja preispituju u suodnosu diskursa i njegova opisa. Knjiga je pokušaj analitičkog razumijevanja iskustva prevođenja koji može pridonijeti poetici prevođenja, ali koji može i dijelom odgovoriti na važna pitanja o načinu na koji značenja nastaju u diskursu općenito.