TEORIJA PRIČE: panorama ideja o umijeću pričanja 1842. - 2005.

Na ideju o zborniku teorijskih radova o pojmu priče došao sam radeći na nekoliko izbora priča iz hrvatske književnosti i istražujući hrvatsku pripovjednu baštinu u projektu "Kratki pripovjedni oblici u hrvatskoj književnosti". Veliki poticaj je bilo utemeljenje nagradnog natječaja za domaću kratku priču u dnevniku "Večernji list" 1964. godine, koji vodim od samog početka do danas. Priču kao temeljni diskurs slijedio sam putokazom naratologa Claudea Bremonda: "Čovjek čita riječi, vidi slike, dešifrira geste, ali kroz njih slijedi priču; i mogla bi to biti svuda ista priča". Suprug dolazi na ručak i sjeda za apftekani stol i kaže supruzi -"Da znaš, što mi se danas dogodilo!". On priča jednu neobičnu priču. Novinar svom uredniku kaže - "Imam strašnu priču!". Nezadovoljni s premijere filma komentirate, kako filmu manjka priča. Izvještaj u novinama, obična vijest može postati priča, jedna vremenska sukcesija zbivanja po načelu "i onda", koja na kraju ipak mora imati prijelom u tom zamišljenom kontinuitetu izlaganja. Polazeći od Aristotelova shvaćanja mythosa, tražio sam priče koje su svojevrsno organiziranje zbilje. Međutim, moje ambicije, dok sam svrstavao priče u nekakav redoslijed bile su mnogo veće od same mehanike selekcije i uvrštavanja određenih autora i njihovih priča u izbore. Zanimalo me, kako hrvatski pisci i kritičari promišljaju o pojmu priče. Pod uplivom angloameričke literature došao sam do zaključka da je priča ključna struktura, koja nas prati dvadeset četiri sata, stalno nam je za petama i mi ne samo da je svakodnevno priopćujemo drugima, nego je i sanjamo, ona se javlja kad god nešto kazujemo, ona ima svoju logiku upečatljivog kazivanja. Teorijsko zanimanje za priču počinje u romantizmu, koji već uočava obrat kao bitnu značajku priče, a u nas među prvima o pojmu priče piše Janko Jurković, predstavnik našeg kasnog romantizma. Kasnije sve više naših kritičara i pisaca piše o problemima priče: Šenoa, Hranilović, Šrepel, Cihlar