TERMINOLOŠKI OPIS U SLUŽBI STRUČNOGA PREVOĐENJA

Dok su se tradicionalna terminološka istraživanja bavila popisivanjem i normiranjem nomenklature strukovnoga područja znanja, suvremene terminološke škole proučavaju tekstno utemeljen opis terminoloških jedinica u diskursu, zadržavajući pritom epistemološki pristup. Pod utjecajem komunikacijske, sociokognitivne i kognitivne teorije napušteni su stavovi o nazivlju kao podsustavu strukovnoga jezika izolirana od općejezičnoga sustava, dok je u središtu interesa prožimanje jedinica općega i specijaliziranoga značenja u skladu s opisom međuodnosa jezičnih i izvanjezičnih elemenata u općejezičnoj djelatnosti. Nadalje, terminološka se disciplina oslonila na postavke kognitivne lingvistike o utjecaju čovjekova iskustva na konceptualizaciju izvanjezične stvarnosti kako bi ilustrirala način na koji se usustavljuje specijalizirano znanje, preispitujući tradicionalno izostavljanje pojavnosti višeznačnosti i sinonimije iz terminološkoga opisa. Time je ujedno ideja o pojmovima kao apstraktnim mentalnim entitetima ustupila mjesto jedinicama razumijevanja, što je utjecalo i na preispitivanje stabilna odnosa pojma i naziva. Posljedica je toga redefiniranje terminoloških jedinica kao jezičnih entiteta sa specijaliziranim značenjem kojima se analizira izvanjezična stvarnost. Njihova funkcija više nije isključivo instrumentalno- komunikacijska, nego kao jezične jedinice aktivno sudjeluju u poimanju izvanjezičnih fenomena o kojima sudionici komunikacije prenose vlastito iskustvo. Suvremena je terminološka teorija u svoja razmatranja uključila i pragmatičke čimbenike otvorivši put analizi svih komponenata komunikacije koje sudjeluju u ostvarivanju strukovne formalizirane jezične djelatnosti. Konačno, suvremena terminološka načela ne zapostavljaju realizaciju terminoloških jedinica u diskursu kao dinamičnome društvenom fenomenu strukturiranom jezikom i organiziranom prema tekstnim načelima. Imajući u vidu informacije koje nam pružaju terminološke definicije i terminološka stabla, proces strukturiranja nazivlja nužno uzima u obzir i kontekstnu razinu, pri čemu usporedba podrazina strukovnih diskursa upućuje na prisutnost jezičnih varijanata te evoluiranje objekata i njihova okruženja. Predmet je ove knjige uočiti i istaknuti spregu stabilno i dinamički ustrojenih elemenata u terminologiji relevantnih za definiranje metodologije terminološkoga opisa u strukovnome prevođenju. Namjera nam je bila opisati mjesto terminoloških jedinica unutar stabilnih obrazaca rečeničnih jedinica, njihovu predvidljivost, ali i mogućnosti izbora u okviru potencijalne varijabilnosti.