U ZEMLJI ZABORAVA

"U zemlji zaborava" trinaesta je knjiga Mislava Pasinija. Riječ je o psihološkom trileru koji je na našem podneblju originalan jer u sebi nosi okus Dalmacije. Dječak Daniel jednog se jutra, u stanu, na svom otoku, probudio posve sam, u neobjašnjivoj situaciji nestanka svojih roditelja. Svijet oko njega posve iznenadno u njegovim očima postaje bizaran, misteriozan i ispunjen mnogim pitanjima koja naizgled nemaju objašnjenja. Izostanak njegovih roditelja zbiva se baš na Božić, i umjesto tradicionalnog dara pod borom, Daniel u sebi otkriva jedan posve drugi dar. On odjednom vidi mnogo više nego bi trebao, on očima prodire u ljudske umove i zna stvari o ljudima koje ne bi trebao znati. Život na otoku za njega se pretvara u noćnu moru, jer, čini se, da jeziva morska zvijer koja pliva morskim dubinama pred otokom upravo na njega čeka, i čini se da svaka sjena u otočnome mjestašcu baš njemu prijeti, i on osjeća opasnost na svakom koraku, u svakoj tamnoj kali, prošaranoj dugim sjenama. I dok jeza vreba nad morem i dok se sjene smrti kriju u granama neobranih maslina, dječaku se pridružuje neobičan čovjek po imenu Grgur, u kojem Daniel vidi očinsku figuru. U društvu Grgura Daniel će krenuti tamnim putovima koji vode do napuštenih kuća, čiji bi hladni zidovi mogli kriti razlog Danielove samoće… Mislav Pasini romanom "U zemlji zaborava" ispisuje svoj najteži roman do sada. Psihološki triler koji postavlja mnoga pitanja čiji se odgovori tek mogu nagađati. "Ja kao autor uživam u suncu i moru, no opčinjen sam više sjenama koje stvaraju borovi, čempresi i masline. Volim istraživati područje koje je na našem podneblju neistraženo. Roman "U zemlji zaborava" sastavljen je od mojih noćnih mora koje sam bilježio i sastavljao ih u puzzle same priče. Roman, mogu reći, da sam više pisao podsvjesno nego svjesno. Udahnuo bih i uronio u vlastitu podsvijest. Danas me kao autora takav pristup puno više zanima. Nekada sam se držao same priče i fabule, danas kako sazrijevam skloniji sam bizarnostima Davida Lyncha. U samom uvodu sam spomenuo ponor koji me je pogledao i učinilo mi se da sam sam zazvao neke sile koje su mi na kraju donijele pravi horor u osobni život (kovidom zaražena kćer). Ljudska psiha duboka je poput oceana i time sam se vodio u stvaranju ove priče" - kaže nam autor.