DO BOLJEG JUČER

Na početku romana Do boljeg jučer Nedim, dječak iz reda za vodu, ima 42 godine – sve dok se jednog jutra ne probudi na klupi na kojoj prethodne noći nije zaspao. Klupa je na mjestu zgrade u kojoj je zaspao, ali zgrade više nema. Nema zapravo ničega iz svijeta od jučer, ali sve mu je jako dobro poznato iz nekog drugog svijeta i vremena. Dok nije u trafici vidio datum na dnevnim novinama, 5. 9. 1987., mislio je da je ušetao na maskenbal ili na ulični retro party za koji su znali svi osim njega. No nije bio u pitanju retro party – bila je prava 1987., ona godina kad je Nedim imao sedam i kad se ništa od svega ružnog što će uslijediti još nije dogodilo. Tako odjednom prošlost u bivšoj sadašnjosti Nedimu postaje potencijal željene budućnosti. Rat još nije počeo, nikoga još nije ubio snajper ni granata, nitko još nije poginuo u redu za vodu ili na tržnici, a njemu je – to je jedino objašnjenje – povjerena uloga vremenskog putnika da bi sve to spriječio i promijenio onu prošlost koja se sad ima priliku ne dogoditi. Da bi to postigao, Nedim treba učiniti samo jednu stvar: ubiti Slobodana Miloševića. Emina Žuna majstorski nas vodi kroz Nedimovu traumu i njegov novi smisao života, pa ako treba i smisao smrti koja će spriječiti mnoge druge smrti koje su se u onoj bivšoj budućnosti dogodile. Sve ćemo joj povjerovati i na trenutak živjeti u njezinom boljem jučer za koje ćemo navijati kao da je doista ostvarivo – a vjerovat ćemo joj zato što vlada jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci čiju fikciju doživljavamo kao da je prepisana iz naše stvarnosti, ili barem iz našeg kolektivnog boljeg jučer koje još nismo preboljeli. Marina Vujčić