DUBROVAČKE POUKE ARHITEKTA NEVENA ŠEGVIĆA

Efekt kompleksnog stvaralačkog pristupa arhitekturi Nevena Šegvića danas nam se ukazuje kao pogodnost slojevitog čitanja njegova opusa. Pojedinci koji se bave tim izborom, ili koji su bili involvirani u neki segment autorova stvaralaštva, neminovno posjeduju svoju subjektivnu »optimalnu projekciju« Šegvićeva doprinosa matičnoj disciplini. Ta projekcija djelomično izrasta i iz vlastite stručne ili znanstvene rezonance kojom su pratili nastanak tog majstorskog djela. Imanentna »pedagoška nota« pristupa arhitekturi, suštinski čvrsto ukorijenjena u integralnom opusu, i u današnje nam se vrijeme vraća poput poticajnog odjeka. »Čitanje Šegvića«, kao svojevrstan korektiv vlastitih težnji, i u ono vrijeme (kad smo opterećeni u procjepima stvaralačkih dilema hrlili k profesoru, bilo po prijelomni savjet ili se nabijali njegovom nesebično poklonjenom kreativnom energijom), kao i sada, moguće je ostvariti apsorpcijom silnica tog galantno poklonjenog tableaua. U njegovu opusu dubrovački radovi otvaraju jedan individualan diskurs stvaralačkom procesu gdje, gotovo u pravilu, istovremeno sa svojim stručnim, kreativnim projektantskim zadacima, on razrađuje i teoretske studije u kojima dodatno definira parametre - »rubne uvjete« - vlastitog arhitektonskog prosedea. Uvid u autorov dubrovački opus primjereno, poput modela, govori o nastanku stvaralačke metode koja se realizira u interakciji znanstvene i umjetničke komponente arhitektonskog poziva. Takovim postupkom prof. dr. Neven Šegvić ne definira samo profil arhitekta - sveučilišnog profesora, već trasira i vlastiti suštinski doprinos fenomenu hrvatske arhitekture.