GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA

Danas, pedesetak godina poslije prvotiska, Grobnica za Borisa Davidoviča slovi kao jedna od najboljih proznih knjiga objavljenih (ne samo) na ovim prostorima, a uvrštenjem u The Western Canon: The Books and School of the Ages (1994.) postala je i dio svjetskoga književnog kanona. Usput, rokerski nastrojenoj publici možda nije nevažno da je, prema Štuliću, pod utjecajem Grobnice nastao »kanonski« album hrvatskog rocka Filigranski pločnici. Osim naslovne, knjigu tvori još šest brutalnih »životnih« priča, na čiju povezanost ukazuje podnaslov Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti, pa ju je moguće čitati i kao roman. Unatoč tmurnim temama (politika, sumnje, optužbe, izdaje, zločini, tiranija, zatvori...), Kiš piše zavodljivo lijepo, zgusnuto i tečno; dokumentarnu građu virtuozno pretače u čistu književnu umjetnost! »Opsednut gulazima« i »revolucijama koje jedu svoju djecu«, Kiš s vjerom u bolja vremena »radosno stvara« izvanrednu literaturu: »Nisam mogao da se lišim zadovoljstva pripovedanja koje daje piscu varljivu ideju da stvara svet i ... da ga menja.« »Nisu Vam oprostili talenat« – pisao mu je Krleža kad je Kiš bio lažno optužen za plagijat, premda je već i prije bilo jasno da je »velik i nevidljivi pisac«, kako ga je opisao Kundera, ponajbolji prozni autor u jakoj generacijskoj konkurenciji (Kovač, Pekić, Mihailović...) i da je prvi kandidat za književni panteon, otprije rezerviran za Kiševe uzore Andrića, Crnjanskog i Krležu.