HRVATSKE NARODNE PRIPOVIJETKE

Pripovijetke u ovoj knjizi potječu iz hrvatske usmene narodne književnosti. Čine ih bajke, predaje, anegdote i basne. Na suvremeni književni jezik prepričane su s izvornih govora i dijalekata, a neke su tek jezično dorađene kako bi bile primjerene i razumljive dječjem uzrastu. Hrvatske narodne pripovijetke koje smo odabrali za ovo izdanje teško je ukratko opisati i utvrditi njihovo podrijetlo. To nije ništa neobično jer je također vrlo teško pronaći termin koji bi na zadovoljavajući način uključio priče s toliko raznorodnih motiva, osobito ako znamo da one nemaju autora i da nužno ne funkcioniraju kao književni tekst. Štoviše, zapisane su prije stotinu godina, a kazivali su ih hrvatski kazivači koji su ih čuli od svojih baka i djedova, a ovi od svojih predaka. Ovaj pripovjedni lanac mogao bi ići unedogled jer nije moguće točno odrediti ni prvog pripovjedača ni sve one naknadne kazivače koji su pripovijedanjem mijenjali priču. Stoga ljepota usmenih priča, pa tako i hrvatskih, izvire iz njihove varljive jednostavnosti. Na većini ovdje predstavljenih pripovijedaka imamo zahvaliti najznamenitijoj hrvatskoj znanstvenici na ovome području, Maji Bošković-Stulli. One predstavljaju samo tračak bogatstva hrvatske usmene tradicije, a njihova osebujnost proizlazi iz raznolikih i mnogostrukih dodira sa srednjoeuropskom, mediteranskom, panonskom i balkanskom tradicijom jer je hrvatska kultura proizvod heterogenih društveno-povijesnih okolnosti. S druge strane, potpuno je nemoguće određivati te pripovijetke prema njihovu pretpostavljenom, obično nesigurnom izvornom podrijetlu. Stoga su one hrvatske jer ih je u određenom trenutku kazivao hrvatski kazivač svojim narječjem, a čuo ih je u svojoj lokalnoj zajednici. Pisanje je govoru podarilo vječnost, ali je posljedično izbrisalo kazivača koji se koristi postupcima kako bi upotpunio ono što nije izrečeno riječima. Stoga, imajte na umu da su priče o žabici kraljici, prgavome mačku, proždrljivoj kćeri i mnoge druge koje vas ovdje čekaju, jednom bile upotpunjene mimikom, stankama, šaptom i gestama revna pripovjedača. I dok je izvorni pripovjedač odavno nestao, ostala je potreba za pričanjem kao i potreba za slušanjem priče. Stoga, slušatelj ili čitatelj ovih pripovijedaka jest svatko tko je voljan suspregnuti nevjericu i ući u svijet koji razaznaje neobično u običnome, svijet koji nas naposljetku uči kako cijeniti taj trenutak i uživati u njemu.