KAO DA JE SVE NORMALNO

Dana 4. listopada 2009. u Širokom je ubijen Vedran P., navijač Sarajeva. Novinar D. krenuo je iz Splita za Sarajevo nadajući se kako će mu kolege iz glavnog grada Federacije dogovoriti sastanak s predstavnicima navijačke skupine Horde zla. Iako je tek rana jesen, na putu ga zatekne snijeg, a sjećanja na ranija putovanja u Bosnu i Hercegovinu naviru. Od konca osamdesetih kada je s razredom posjetio Kupres, pa sve do Busovače i Ahmića, nestvarni prizori izranjaju iz prošlosti i čovjek ne može, a da se ne upita što se dogodilo s Duhom Bosne i Hercegovine? Živi li još uvijek i što radi? Kao dijete zamišljao je kako taj Duh sjedi negdje u bosanskim brdima i poput dobrog diva pazi da se nešto ružno ne dogodi. Horde zla ne žele razgovarati s novinarima i D. će se, po svoj prilici, morati vratiti neobavljena posla. Ostala je, međutim, još ta jedna noć u Sarajevu. Snijeg nemilice pada, ulice starog, umornog i izranjavanog grada prekrio je bijeli pokrov i D. se gubi u njima. Lica ljudi koje susreće naočigled se izobličuju pretvarajući se u nešto od čega se ledi krv u žilama. Klupko minulih ratova polako se razmotava, a slika zla širi se na cijeli kontinent i kroz vrijeme seže sve do naših dana. "Odlažem notes i kemijsku na noćni ormarić, pored mobitela i djedova pištolja. Razmičem zavjese: snijeg se vani prosipa kao golema tapiserija bez rubova, oblika i boja. Iako me od njih razdvaja prozorsko staklo, imam osjećaj da me pahuljice svuda po licu ubadaju hladnim bezbolnim trnovima. Odjednom se osjećam iscrpljeno: možda nisam trebao energiju dati u pjesmu. Trebat će mi energije noćas. Nema veze, ne smijem se kolebati. Kolebanje odnosi energiju. Moram se usredotočiti. Palim televizor, tražim pornografske kanale. Ne patim od formalnosti, ali svaki rat na Balkanu ima tu proceduru, ne želim da moj bude iznimka."