MOJA DOMOVINA – SSSR: književnost i pamćenje u suvremenom romanu u Rusiji

Knjiga koja u naslovu citira jednog od svjedoka iz znamenitog Rabljenog doba nobelovke Svetlane Aleksievič sadrži jedanaest ogleda o romanima devet pisaca i spisateljica koji pišu na ruskome jeziku i čije je stvaralaštvo, većinom dostupno u prijevodu i domaćoj čitateljskoj publici, snažno obilježilo 2010-e godine. Tijekom drugog desetljeća 21. stoljeća rusko je društvo uvučeno u duboku krizu simboličkog poretka koja se očituje i u renesansi staljinizma: figura Staljina, naime, utjelovljuje ideju velike države, imperijalne ekspanzije i nacionalne veličine, kao i ideju neovisnosti, suverenosti vlasti u odnosu na društvo, dok apeliranje na patriotizam kao središnje vezivno tkivo nacije značajno utječe na porast važnosti ruske i sovjetske prošlosti kao oblika legitimacije režima. Knjigom su obuhvaćeni književni tekstovi u kojima je pisanje oblik prisjećanja, odnosno koji su pisani s usmjerenošću na sovjetsku prošlost s ciljem njezine reprezentacije i/ili prorade (već spomenuta Svetlana Aleksievič, Ljudmila Ulickaja, Mihail Šiškin, Sergej Lebedev, Evgenij Vodolazkin, Zahar Prilepin, Guzel’ Jahina, Polina Barskova, Marija Stepanova). Književni tekstovi promatraju se - riječima povjesničara kulture Aleksandra Ètkinda - kao tekstualni spomenici: poput, koliko dirljive toliko i zastrašujuće, poeme Rekvijem Anne Ahmatove ti romani potvrđuju da su politička povijest i pritom osobito nasilne stranice sovjetske prošlosti (Gulag i Černobil, rat i lenjingradska blokada) ne samo svjedočanstvo tranzicijske prirode postsovjetskog ruskog društva nego i dokaz da se povijest katkad očituje kao traumatičan simptom. Ipak, razlog za oprezan optimizam postoji: najrecentnija proza na ruskom jeziku etablira književno stvaralaštvo kao proces koji omogućuje - time što razmješta prijelomne događaje izvan okvira službene političke povijesti -zalječenje povijesnih rana.