OKRUG SINISTRA

Dva tjedna prije nego što će umrijeti, pukovnik Borcan poveo me je sa sobom na izviđanje terena, na jednu od golih uzvisina dobrinskoga šumskog područja. Zamolio me je da držim oči širorn otvorene, da naročito motrim na grmlje oskoruše uz cestu, je H već stigla ptica kugara. Bila je sredina jeseni, žbunje je brujalo od nepoznatih zvukova. Izviđanje povjerenika za šumu sastojalo se inače u tome što je svakog jutra posjećivao uzgajalište medvjeda, provjeravao stanje, zatim bi se u povratku kući odgegao nekirn od obronaka, i dok bi upijao omamljujuću tišinu rezervata, šum potoka koji je strujao iz dubokih dolina, sastavljao je izvješće o viđenom. Sada je, međutim, slijedeći putokaze planinskih lovaca, išao neutrtirn stazama, ravno k svojoj tajnoj osrnatračnici. Navodno, pojavile su se kugare, a odmah za njirna u šumski bi kraj svake zime dolazila groznica koju su u okrugu Sinistra, tko zna zašto, zvali tunguškom prehladom. Pukovnika Borcana čekalo je na vrhu odmorište složeno od kamenja, podstavljeno mahovinom; stigavši u njegovu blizinu, u travu je bacio svoj kožni kišobran što su ga planinski lovci koristili za obranu od tuče, raskopčao ogrtač i učas se udobno smjestio. Skinuo je i kapu, bacio na nju nekoliko kamenova prošaranih lišajevima kao utege, a zatim gologlav, dok mu je kosa vijorila na vjetru, a resice ušiju treperile, satima piljio kroz dalekozor u istočni obzor...