O knjizi
Druga zbirka poezije Darije Žilić već svojim amblematskim naslovom "Pleši, Modesty, pleši", kao i uvodnim citatom Emme Goldman (Ako neće biti plesa, u revoluciju ne dolazim) dosta dobro ocrtava prostor njezinog pjesničkog interesa.
S jedne strane će se tu raditi o interesu za oslobađajuće, u prvom redu žensko pitanje, spajat će se poezija s aktivističkim zanosom i vjerom, ili bolje apelirati u tom smjeru. S druge strane, posuđivanje i ubacivanje imena strip-heroine i sexy junakinje Modesty Blaise u brazdu emancipatorsko-aktivističkih premisa upisat će i interes za ukupno umjetničko i suvremeno.
No, ova poezija se u ovom opisu ne iscrpljuje, ni približno. Jedno od njezinih čestih mjesta su motivi putovanja, pri čemu se ne radi o nečemu kontradiktornom s aktivizmom, ne radi se o pukom eskapizmu, nego o pokušaju prelaženja granica kultura i jezika i svakog samoodabranog autizma. Naći će se u tim stihovima i romantičnih zanosa i strasti, konzerviranja mjesta i vremena, njihova jezičnog očuvanja.
Darija Žilić je svjesna da su revolucionarni dosezi poezije danas skromni, ali to ne dovodi u pitanje njezinu orijentaciju na preispitivanje i podrivanje društvenih kanona. Trajna odrednica njezine poezije, poigravanje sa stereotipima ženskosti, ženstvenosti, ulogama spola i roda i u ovoj knjizi je našla svoje mjesto, odreda u ironijskom rasteru. No, najvažnije do svega, ova je poezija sazrela od prve zbirke, kao i njezina autorica, dobila notu nostalgije (ovaj put ne za djetinjstvom nego za mitovima i vjerom), pa ju je lako i dobro preporučiti kao iznimno štivo širokog poetskog spektra i dugog učinka.
Poezija Darije Žilić na začudan način nastoji umaći osjećanju da je svijet neuhvatljiv i vjeruje da se vremenu (i prostoru) upravo poezijom, tim nerijetko nepouzdanim strojem za pamćenje, može doskočiti, da mu se može riječima doznačiti nova količina smisla i "disciplinirane mašte". Koliko god prolaznost govora (svakodnevnice) opasno urušava temelje vječnosti, ona koja govori, pjesnikinja - opasnom vremenu usprkos - nastoji ponuditi forme i oblike koji se iznova u svojoj punini oblikuju i samo-ostvaruju.
Proces, naravno, nije jednostran i savez s trenucima i prizorima, stanjima tuge i veselja traži stanovitu metodičnost, traži priznavanje postojećeg poretka, jer pristanak na stanje stvari, na otkrivanje vlastite izgubljenosti (isključenosti) jest početak traženja, istraživanja, pisanja i pjevanja. Darija Žilić je pjesnikinja melankolije prostora, pamćenja tijela, ali i upućenosti u tajne kretanja dnevnih vijesti, užarenih pitanja i podjela, propitivanja figura novih tehnologija, konstruiranja identiteta, spola...
Mreža kojom se obuhvaća neuhvatljivi duh vremena, nosiva tema dana, noći ili, patetično rečeno, života - građena je od onoga svijeta koji kao da smo do jučer učili iz slikovnica, kalendara ili na putovanjima. Riječ je o mreži kojom se domahuje svijetu, čitatelju, ali istodobno i ona nas okružuje, upetljava u postojeće riječi, mjesta melankolije i trajanja.
Mislimo o strukturama jezika (pamćenju teksta) koje se ispred vlastitog govornika šire i podaju, daju gotova rješenja: opća mjesta malih mjesta, sugovornika, pozdrava i običaja, namjera i gesta. Gledamo ih i izgovaramo kao da smo, ne jedanput, prošli kroz njih, doživjeli ih i proživjeli.
Poezija se sada javlja kao terapeutski nadomjestak prošlosti, sada pišemo, sanjamo te muškarce, te žene, te otoke, gradove i mjesta.
Miroslav Mićanović
